POSRM. Za neupućene, ovo je skraćenica za Pravilnik o sistematizaciji radnih mesta, a najčešće je, u stvari, Poltroni o svom radnom mestu. Baš tako, jer većina tih akata, bilo u državnim organima ili u javnim preduzećima, pravi se prema ličnim željama onih od kojih već mesecima slušam kako su NJEGOVA desna ruka (ko li je leva?), zatim kako ih ON tera da prihvate ovo ili ono mesto, a oni se, kao, dvoume. Bilo je i ovakvih susreta (slučajnih, na moju sreću): "Postajem pomoćnik ministra (ili direktora). Otvara se novi resor za mene!" i ja taman da upitam kakav i u koju svrhu, kad usledi nastavak: "Znaš koja kola dobijam? Pogodi ko će me voziti!" Ne pogađam. Bežim.
Stranicama objavljenih stručnih knjiga na temu šta je organizacija, kako funkcioniše, logika organizacije, unapređenje organizacije, itd. mogli bi se oblepiti svi putevi od Banjaluke, preko Laktaša, Zagreba, Beograda, Sarajeva i nazad, u zavisnosti gde se čiji ON nalazi. Hiljade naučnika u svetu izučava pojam organizacije, a nijedna normalna javna ustanova, nevladina organizacija, kompanija, pa i najbeznačajnije udruženje ne prepušta svoju organizaciju stihiji ili, ne daj bože, `smeđim nosevima`, kako poltrone u anglosaksonskoj kulturi zovu. Od načina organizacije, timskog rada i onog da prava osoba dođe na pravo mesto, zavisi uspeh misije svakog oblika organizovanja ljudi.
Podaci o javnoj administraciji datiraju još iz biblijskih vremena, pa i ranije. Stari Egipćani i Vavilonci ostavili su za sobom značajne savete o tehnikama administriranja i uprave. Isto tako, ostali su podaci i od starog Kineskog carstva, Grčke i Rima. Moderne tehnike uprave se mogu naći kod Aleksandra Velikog i organizovanju ljudi metodom pokretne trake u arsenalu u Veneciji. Nezaobilazno je teoretisanje Nikole Makijavelija o prirodi vođstva, odnosno statusa predvodnika, dok je u organizaciji proizvodnje revoluciju uneo Adam Smit zastupanjem podele rada. Većina modernih koncepata uprave i vođstva zasniva se na radu i klasičnih, i srednjovekovnih, i pisaca novog veka.
Propovedač naučnog pristupa upravljanju bio je, recimo, u Americi Frederik Tejlor, koji je postao izuzetno popularan kada je 1912. godine pred Specijalnim komitetom u Predstavničkom domu predstavio ovaj pristup kroz, kako je on to nazvao, obaveze uprave, a one su uključivale: zamenu tradicionalnih metoda po tzv. pravilu palca (opštih načela) sa sistematskim, više naučnim metodama merenja i upravljanja individualnim radnim elementima; naučno studiranje izbora i razvoja zaposlenih kako bi se osigurala optimalna situacija pravog čoveka na pravom mestu; saradnja zaposlenih kako bi se obezbedila puna primena naučnih principa i uspostavljanje logične podele između radnih uloga i odgovornosti između radnika i uprave.
Savremeno shvatanje birokratije počinje sa briljantnim nemačkim sociologom Maksom Veberom. Njegove analize birokratije objavljene su 1922. godine, dok je Meri Parker Folet dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka dala značajan doprinos u izučavanju javne administracije razmatranjem kako organizacija radi, te je pisala, između ostalog, o prednostima koncepta `vladati sa` nad konceptom `vladati nad` i fokusirala se na teoriji individua unutar organizacije.
Danas je veliki broj studija na temu, recimo, organizacije koja uči, logike kolektivne akcije, organizacione kulture ili kulture organizacije, itd. Prema Kilmanu (1985), organizaciona kultura je društvena energija koja pokreće ljude na delovanje: `Kultura je za organizaciju što i ličnost za jedinku - skrivena, ali objedinjujuća tema koja obezbeđuje značenje, pravac i mobilizaciju.
` U teoriji organizacije kada se vrši analiza iz perspektive strukture i sistema, organizacije se definišu kao institucije čija je osnovna svrha da ostvare zacrtane ciljeve. Ciljeve postavljaju ljudi na pozicijama formalne vlasti. Osnovno pitanje za teoriju organizacije i svako izučavanje je kako najbolje dizajnirati i upravljati organizacijom kako bi ona ostvarila proklamovanu svrhu na efikasan i efektivan način. Lične preferencije članova organizacije se obuzdavaju sistemom formalnih pravila, autoritetom, normama i racionalnim ponašanjem.
I gde je sve ovo u POSRM? Nigde. Ni blizu. Ama, ni nalik! POSRM se, izuzev malog broja časnih izuzetaka, kod nas pravi tako što se prvo prilagode zahtevi u pogledu školske spreme prema meri onoga ko se izjasnio da bi mu tu neka pozicija baš odgovarala. Zatim se za brojne pretendente izmisle kojekakva radna mesta često istog opisa, a različitog imena. Ponekad to izgleda kao u vreme Šuvarovog usmerenog obrazovanja i onih idiotskih naziva kojekakvih zanimanja.
Ako se baš i nema odgovarajuće diplome ili školske spreme, odredi se, kao, neki rok, jer je danas najlakše kupiti diplomu. Ima se, može se! Ima li veće sreće od one koja tako pozicionirane i važne prožme dok im se komšiluk smeši?! A tek od privilegija koje se smeše sa svakom stepenicom kojom se dolazi bliže ON! U našoj nam miloj državi uz takvo mesto ide, najčešće, kožni komplet (za žene) ili bolje odelo (obavezno makar malo kopirati ON), zatim kućni ljubimac, izlasci u određene kafane, partijska članska karta pored lične, slika ON na vidnom mestu i usavršavanje okretnih igara i kola za grupne proslave.
Ono malo ljudi koji znaju posao, a koji su iz ko zna kojih razloga ostali ovde, sakriveni su po kojekakvim zabačenim kancelarijama, bez prilike da ugledaju svetlo dana, a kamoli kamera. Mnogo ih je ili rasterano da svojim postojanjem ne bi ukazivali na neznanje privilegovanih, ili su sami otišli tamo gde se znanje ceni, a privilegije dobijaju na osnovu stručnosti, učinka ili bar spremnosti za učenje i marljiv rad. Poneka pamet na ovom našem nebu i blesne, ali brzo pojure da je gase, te završava kao kometa, bez prilike da trajnije osvetli prostor. Uvek se setim one naše stare, vaspitne: `Idi, sine, u život, budi pametan, ali pazi da ti se ne vidi.` Da li se i šta promenilo od vremena komunista i negativne selekcije ljudi, koju su svi tako zdušno i horski kritikovali i navodili kao jedan od uzroka naše propasti?!