Sjede Klara Cetkin i Roza Luksemburg na ružičastom oblaku i ćaskaju. Dan kao i svaki drugi, u raju beskrajan, samo što ih 24 časa dijele od Osmog marta, 2011. godine. Dakle, današnji je dan.
Roza: Je li bogati, Klara, kako danas žive one naše ženice, za koje smo se toliko borile. Ti si bila novinarka, a jednom novinar... znam da uvijek imaš najbolje informacije.
Klara: Ma, šuti, malo su me nasekirale studentice žurnalistike iz Moskve. Ne znam da li da ih branim, ili osuđujem...
Roza: Što, šta je bilo?
Klara: Ma, htjele da se poigraju sa Putinovim rođendanom, pa mu napravile kalendar na poklon. Zamisli ti njih dvanaest, sa pete godine, zgodne kao Amazonke, fotografisale se u seksi pozama, sve sa porukama... Ma, da ti ne pričam...
Roza: Što, kakve su poruke? Je li ono kao ti i ja nekad, samo bez kalendara - za demokratiju i prava žena, jednako radno vrijeme sa muškarcima, kontrola rađanja, slobodna ljubav, kontracepcija, jednake plate, pravo da biraju i budu birane... šta je?
Klara: Ma kaaaaaakvi. Zamisli ti, jedna napisala: "Ugasili ste šumske požare, a ja još gorim". Druga: "Svaka zaslužuje takvog muškarca", pa onda "Vozite me na Kalin", "Uzmite me za kopilota"... a jedna napisala svoj broj telefona... Bolje da ti dalje ne nabrajam.
Roza: Pa, šta bi sa curama? Šta reče Putin?
Klara: Ništa. Onoj sa brojem se nije javio, ali zato ih je samljela televizija, mediji, profesori zaprijetili da nikada neće diplomirati, a što je najgore, cure su htjele da prihod od prodaje kalendara - tiraž oko 50.000 primjeraka, cijena 260 rubalja, to ti je oko 6,5 eura, uplate Leni Sadikovoj, svojoj bolesnoj koleginici, a Lenina mama se odrekla para zbog osvjedočenog nemorala... Užas, kad ti kažem.
Roza: Draga Klaro, šta bi dalje?
Klara: Pa, ništa. Stvar se baš zakomplikovala. Cure samo što nisu linčovali, ali su im pomogle studentice drugih fakulteta. Napravile su kontra kalendar, fotkale se u crnim haljinama sa bijelim kragnama, skopčane do grla, sve sa flasterom unakrst, preko usta i sa porukama: "Kako inflacija utiče na mito?", "Kada ćete osloboditi Hodorkovskog", "Ko je ubio Anu Politskoju" i tako to.
Roza: Iiiiiiii? Govori, ženo, šta bi dalje?
Klara: Ma, nemam pojma, uglavnom situacija se smirila, a i Putin je valjda rekao da mu ipak pošalju onaj prvi kalendar.
Roza: Tako znači. Bogami, gadno to sa Russia today. Borba i dalje traje. A kako druge? Osta li išta od onog našeg Osmog marta?
Klara: Nego, što se ti praviš blesava, pa mene ispituješ. Ja jesam bila od tebe starija 14 godina, ali nemoj mi se tu praviti naivna. Pogledaj sama.
Roza: Dobro, dobro, što se ljutiš odmah. Joj, joj, uvijek si bila preradikalna. Evo gledam... i sjećam se... prvi protesti žena bili su u Njujorku 8. marta 1857, kada si ti tek bila rođena, i tada su tekstilne radnice protestovale zbog loših uslova rada i niskih plata.
Godine 1910. u Kopenhagenu ti si, kao članica Socijalističke internacionale organizovala prvu Međunarodnu konferenciju žena, kada smo 8. mart proglasili kao dan žena radnica, Međunarodni dan žena. Sljedeće godine je Osmi mart obilježilo preko milion ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj, a 8. marta 1913, na početku Prvog svjetskog rata, žene širom Evrope održale su demonstracije za mir. Demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prva faza i ruske revolucije. Nakon Oktobarske revolucije, ona boljševička feministkinja, sjećaš je se, Aleksandra Kolontaj, nagovorila je Lenjina da 8. mart postane državni praznik i tokom sovjetskog perioda se koristio za obilježavanje "herojstva radnica".
A na Zapadu, gdje je sve i počelo, obilježavanje 8. marta je ugašeno 1930. godine, zbog straha od kumunizma, da bi se tek šezdesetih 20. vijeka feministice ponovo probudile. Konačno, 1975. godine, koja je bila proglašena Međunarodnom godinom žene, odlukom Ujedinjenih nacija 8. mart je i zvanično proglašen za Međunarodni dan žena. Svašta je stalo u stotinak godina, ali vidim da se kao državni praznik slavi još samo u Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Kirgiziji, Moldaviji, Mongoliji i Tadžikistanu.
Jeste da je novija slika sa ovog oblaka malo zamagljena, ali ženama kao da više nije stalo do Osmog marta - ili su sve postigle ili smo potpuno poražene. Sad se bore za drugačija prava. Ona moja teza da muškarac i žena pripadaju jedno drugom pri stvaranju djeteta, pa da tako pripadaju jedno drugom i pri odgoju, jer je odgoj drugo stvaranje djeteta... bla, bla, i da je dužnost roditelja da svoje djevojčice i dječake ne odgajaju sa predrasudama da postoje poslovi koji su nedostojni muškarca, ali odgovaraju ženama... izgubilo je svaki smisao, jer se sad zalažu da u rodnim listovima ne piše ni ime oca ni ime majke, nego imena roditelja - kako bi podržale istospolne brakove. Žene postaju muškarci i obratno, djevojčice više ne liče na svoje majke...
Klara: Čekaj, čekaj malo, draga moja. Prvo si me raznježila zajedničkim uspomenama, ali šta ti bi na kraju ovog monologa? O čemu to pričaš, kako djevojčice ne liče na majke? Hoćeš da sjednemo na neki niži oblak, da nije ovdje prerazrijeđena atmosfera pa te udarilo u mozak?
Roza: Ne, savršeno se ja osjećam i znam šta vidim i šta ti govorim - žene koje danas imaju para, a i one druge koje nemaju, ali dižu kredite, operišu noseve, čela, brade, grudi, guzice, da izgledaju mlađe i ljepše, pa im rođena djeca, koja liče na njih prije operacije, dođu kao strašila! Sindrom zle vještice i ogledala iz "Snjeguljice"...
Klara: Pa, šta jadna djeca, kukala im takva majka?
Roza: Ništa. Čekaju da postanu punoljetne.
Klara: Pametne, da pobjegnu iz pakla...
Roza: Ma neeee, Klara moja, nego su tad i one spremne za operacije!
Klara: Jao, Roza, dokle je to stiglo... I šta sad?
Roza: Pa ništa, sačekaćemo još malo, pa kad dođe ona pjevačica Šer, ispričaće nam kako je njena kćerka Čestiti postala sin Čez Bono i kako se Šer osjećala kad je u 65. imala guzu kao tinejdžerka. Znaš da je njen prvi muž Salvatore Phillip, nekad Sonny Bono, ovdje već trinaest godina i da je čovjek zanijemio...
Klara: Tačno, i ja sam primijetila da se sa njim nešto dešava, spominje samo druga dva braka i djecu, a Šer i kćerkice kao da nema... ali sam mislila da je to tako jer znaš da je on bio Gradonačelnik Palm Springsa pa mu je možda značajnije pamćenje na karijeru i život kao političara, nego pjevača kroz duet Soni&Šer. Eee, ko bi znao... I, kad bi mogla doći ta Šer?
Roza: Ma, pusti je nek' pjeva i doživi još sto. Ne daj nam Bože, moja Klaro, da joj sudnji dan bude nekog osmog marta... I ovdje bi se, kad ti ja kažem, sve promijenilo...