Vi kako hoćete, ali ja samo pratim Hrvate. Tačnije Hrvatice. Politika me manje-više ne zanima, ali me zanima (po)javni život kod komšija. Ili se meni čini, ali otkako je Hrvatskoj upisan konkretan datum pristupanja Evropskoj uniji, ljudi, a naročito žene, ne skidaju osmijeh s lica. Prvih par nedjelja mislila sam OK, još su u euforiji, još su ono hepi i sve im onako potaman, ali, odužilo se.
Obratite pažnju na njihovu Jacu. Uhapse joj frenda, pa u Remetinec, ona nasmijana, hop afera "Podravka", pa "Kamioni", opet Remetinec, ona smajli :-). Uhapse joj, do juče i prekjuče, najboljeg frenda, ona nabaci osmijeh :-). Papa svaki čas ima da joj otme komad teritorije, opet osmijeh, :-), ali blaženi, u duhu situacije. Opozicija je proziva, kukuriku, kikiriki, ona odgovori - peka, ražanj, kobasica, tako nekako. Ne pamtim od :-) osmijeha. Mediji je išutaju jer ne zna engleski, ništa, ona opet cool. Smota se kod Obame, ode lijevo, on je usmjeri desno, tašna s etno motivom na podu, totalni protokolarni debakl, opet ništa. S rukom na srcu i osmijehom na licu ispozdravlja pohapšene generale, sve onako javno, u sridu, šta će, još malo eto izbora, a narod, tačnije glasači, vole generale, pogotovo uhapšene. Iskritikuje je potom pola Evrope, ona ništa, još i glavom klimne, :-), osmjehujući se... A tek oni, gotovo očaravajuće filmski osmijesi, u trenucima bilateralnih susreta s mister Pahorom, from Republic Slovenia... Neko vrijeme, Bože me prosti, pomislim da nije sjedila na promaji, pa pokupila parezu facijalis, ali osmijeh sad na ovu stranu, sad na onu, sinhronizovano, pa stereo... ništa od facijalisa. Lice uredno. :-)
Hajde što se Jaca smješka, ali smješka se i Veca Pusić, još šarmantnije, skroz frendli, ono totalno cool. Ona je iz druge partije, što mi dodatno blinka da to nije neki unutarstranački strateški dogovor. Smješka se, pratim ja dalje, i Milanka Opačić iz SDP-a. Vesnu Škare-Ožbolt da i ne spominjem. Kao ni dr Glumičića.
Kako se, zahvaljući kablovskoj, na lijepim našim ekranima vide i svi programi lijepih njihovih televizija, vidim i tamo su osmijesi skroz in. Smješkaju se voditeljice, pa voditelji, smješkaju se gosti u studiju, a intenzitet osmijeha zavisno od teme. Nekad ono baš, nekad diskretno, nekad tajanstveno, pa razdragano, opušteno, nekad malo ironično, pa i cinično ali, što jest, jest smješkaju se. Stalno. :-)
Gledam ja i Merkelicu (ona opet nema nikakve veze s Hrvatskom i pored evergrina "Danke Dojčland") - ugrožena joj ekonomija, svjetska kriza, pobješnjeli krastavci, seksualna afera jednog uvaženog partijskog druga sa šenaestogodišnjakinjom.., em joj rigidni njemački stilisti nametnuli onaj strogi "muški" imidž - pantalone, sako, ništa haljina, ali.. i ona se smješka. Nema nešto ni šminke, vidi se o botoksu i ne razmišlja, pa i frizurica, ono skroz jednostavna, ali, brate, kad se Merkelovica nasmije, odmah neki optimizam prostruji s ekrana. :-)
Sjećam se kad sam, zahvaljujući ovim novinama, još dvijehiljadeprve studijski boravila u Sjedinjenim Američkim Državama, Međunarodni novinarski institut iz Vašingtona, organizator boravka, sredi nama evropskim kolegama da odemo na pres-konferenciju u Bijelu kuću. Jeste da je Džordž Buš u to vrijeme bio privremeni stanovnik istoimene, ali američki predsjednik je američki predsjednik.
Taj dan, i pored najave njegovih tema, Buš je negdje hitno otputovao, mislim u Meksiko, i nas zapade brifing državne sekretarke Kondolize Rajs. Ali, prvo da napomenem da je sala za pres-konferencije, planetarno najsnimanija i najfotografisanija prostorija iz koje se, nekad i dramatično, saopštavaju odluke i o vanjskoj i o unutrašnjoj politici SAD, zapravo jedna prepreskromna prostorija s bijelim (što je i logično zbog boje Kuće) plastičnim stolicama, na kojima se jedan običan smrtnik poput mene osjeća isto kao i urednik CNN-a ili glavni i odgovorni urednik "Vašington Posta"..., a Kondoliza/Buš ili na primjer Obama, u cijeloj toj prostoriji takođe izgledaju sasvim smrtno. Ni nalik našim salama za pres-konferencije, u našim bijelim kućama, gdje je sve onako grandiozno i besmrtno.
Elem, sjednem ja na spomenutu stoličicu i slušam Kondolizu, kad u jednom trenutku, ili se meni učinilo, ali ponavljam - sala mala, skoro intimno mala - pogleda Kondoliza u mene, ja u nju i ona se meni blago nasmija!!! Dugo sam se sjećala tog trenutka i sve do ove pomame osmijeha u hrvatskim medijima se pitala je li se meni stvarno osmijehnula američka državna sekretarka i što se baš meni osmijehnula.., dok evo deceniju poslije nisam shvatila da je i osmijeh bitan dio državničkog protokola. Kondoliza, Kondoliza...
Uostalom, kao da bi cijeli svijet onako plakao da se lejdi Di nije stalno smiješila i kao da bi sad princeza Kejt bila ovako popularna da nema onog njenog osmijeha....
Eto, nabrojah se ja tih osmijeha, prvo Hrvatska, pa Amerika, pa Velika Britanija. Tri egzaktna primjera. :-) :-) :-)
Ne pada mi na pamet da se bavim i naučnim dokazivanjima prema kojima je osmijeh zapravo jedina ljudska osobina kojom se razlikujemo od životinja. Ja sam samo jedan mali čovjek koji se još raduje osmijesima. Ništa nauka, pogotovo socijalna psihologija.
Mada, da budem iskrena, možda sve ovo ne bih ni spominjala, ali znam sebe, nema kod mene da ostane navrh jezika, pogotovo nakon što mi se nedavno dogodila jedna totalno blam situacija.
Ljeto traje, došla moja prijateljica iz dalekog inostranstva i pozove me u jedan lijepi restorančić na ručak. Subota. Sjedimo mi tako, kad ispred mene se ukaza jedna naša političarka. OK, i njoj je subota i njoj je do ručka, a kako se njen pogled do slobodnog stola direktno ukrstio s mojom malenkošću, ja se nasmijah i rekoh ljubazno: "Dobar dan!" Joooj, kad me žena sprži pogledom, osjećala sam se kao lignja na tek serviranom tanjiru. Moja drugarica, opet naglašavam - iz inostranstva, dakle potpuno politički neinformisana, pogleda u mene, skroz zelenu, i reče: "Koka, šta bi? Ko je ova?" Sad ja nju, mislim svoju najbolju drugaricu, spržim pogledom, da i ona malo bude lignja, i samo kažem: " Ma, nije važno..."
Eto vam mog tužnog primjera. Dabudem se ugledala s komšijskim i svjetskim političarkama, pa još i princezama... Ovdje je politika ozbiljan posao. Sama mrka lica. (Džaba što su još svježe osunčana.) Kakvi osmijesi, čovječe?!? Dođe mi da plačem koliko to jeste naša gola istina...
Ako mi ne vjerujete, pogledajte malo oko sebe, a obratite pažnju i na TV nastupe. Bude li osmijeha, slijedi nagrada. Pun tanjir prženih lignjica. Ja častim, naravno. :-)