Naši ratovi iz devedesetih godina prošloga stoljeća nisu nam oteli samo brojne drage osobe, dio naših najboljih godina i s njima ponajbolje emocije ili sjećanja, nego su nam uskratili i mnoge spoznaje. Karikaturalno promatrano, mogli bismo neke od njih tanovićevski identificirati u sceni iz filma "Ničija zemlja" u kojoj usred našeg ludila, ratnik na fronti, čitajući neke novine, dramatično kaže: "Sranje u Ruandi!".
I dok je u Ruandi ili Bosni i Hercegovini uistinu bilo mnogo više od sranja, ovih dana otkrivam da je nekako u isto vrijeme i Meksiko i tko zna tko sve još, živio neko svoje sranje. Indijansku pobunu 1994. protiv veleposjednika i meksičkih vlasti.
Slučaj meksičkog biskupa Samuela Ruiza Garcie na koji nam ukazuje Alen Kristić u svojoj sjajnoj rubrici "Upoznajmo druge" sarajevskog franjevačkog mjesečnika "Svjetlo riječi" vratio me naslovu druge knjige memoara uglednog švicarskog teologa Hansa Künga, koju ovdje naslovom i dijelom sadržaja asociram. U toj je knjizi, među ostalim, ovaj vrsni teolog na vlastitom primjeru, a osobito za papinstva Ivana Pavla II., pokazao svu hipokriziju do kraja otuđene crkvene nomenklature od onoga što jest ili bi trebala biti isusovski shvaćena zajednica kršćana, tj. crkva. Kristićev tekst o meksičkom biskupu pokazuje kako cinizam crkvenih struktura u slučaju salvadorskog biskupa Oscara Romera nije bio eksces, nego pravilo kod onih koji bi trebali naučavati da se Bog "nije utjelovio u bilo kojem čovjeku, nego u marginalcu i žrtvi političko-religijskih moćnika". A Crkva, posve suprotno svome poslanju, paktira s moćnicima i sama bivajući crkveno-politička struktura moći. U Meksiku sklona veleposjednicima koji nekažnjeno u robovskoj potlačenosti drže i ubijaju Indijance na kraju dvadesetog stoljeća, kao u najcrnja vremena osvajanja Amerika! Biskup Ruiz, međutim, trn je u oku Vatikanu, jer je za Indijance, za potlačene, tražio ljudsko dostojanstvo, "rad, zemlju, hranu, smještaj, zdravstvenu skrb, obrazovanje, autonomiju, pravednost, mir, demokraciju, slobodu, kulturu i pravo na informiranje".
Da nas Crkva još uvijek može iznenaditi, iznenadilo bi nas kako nije stala na stranu slabih, potlačenih, kako nije vršila svoju misiju. Vatikan je tada, međutim, imao važnija posla, a zauzetost svoga biskupa opstruirao je potvorivši ga "uz pomoć nuncija Prigionea u Rimu za doktrinarne i pastoralne pogreške, odnosno za teologiju oslobođenja". Uzalud je biskup odgovarao: "Svaka je teologija ili oslobađajuća ili uopće ne zaslužuje to ime." Ruiz je, za razliku od Romera, atentat preživio! No, ostao je diskvalificiran kao "crveni biskup i izdajnik domovine". Dobro je i prošao, jer Šef mu je (Isus) za slične optužbe bio razapet kao razbojnik!
Ne pišem ovo samo zbog Künga, Romera, Ruiza. Ovih smo dana iznova svjedoci ponašanja zagrebačkog Kaptola na što ukazuje sjajni protestantski teolog Peter Kuzmič: "Mislim da je uzoriti kardinal trebao biti mudriji da sumnjivim primanjima ne blagosilja već naširoko proširenu percepciju naroda da je na Kaptolu kapital važniji od morala." Situacija generalno ništa drukčija od one o kojoj nam piše Küng o svom slučaju ili Kristić o slučaju biskupa Ruiza. Crkva iznova pokazuje da ima predrasude prema "crvenom", dakle prema socijalnoj dimenziji, a ničim se ne distancira od kriminala moćnika, ako se on dobro omota u nacionalni i vjerski celofan. Kaptol razmišlja praktično profiterski, a Kuzmič "samo" kršćanski: "Osobno ostajem pri mišljenju da su pošteni ateisti i iskreni agnostici mnogo bliži Bogu nego religiozni licemjeri, sakramentalizirani lopovi, etnoreligijski profiteri i u kriminal upleteni duhovnici." To je najbolji odgovor onima koji od novog predsjednika države očekuju da bude katolik, a ne kompetentan ili pošten, nekorumpiran i sl. No, Kaptol slijedi Vatikan. Njih ne zanima njihovo poslanje, činjenica da nisu pozvani, parafraziramo Kristića, samo naviještati Božju riječ nego je i prakticirati, kao biskup Ruiz, koji "više ne posjećuje hacijende veleposjednika već indijanske kolibe"... No, kako se odhrvati izazovu kapitala? Teško. Kako je moguće da Kaptol od predsjednika ili bilo koje javne ličnosti na državničkoj funkciji ne očekuje "osnovna znanja, elementarnu kulturu, diplomatske vještine, državničko držanje...", pita se Kuzmič, a podržava nekoga, bilo koga, kome je "religija licemjerna, domoljublje lažno, a milodari koje raznosi po crkvama i zajednicama dio su političko-populističkog podmićivanja". Jednostavno!
Cijelu stvar na jednak način vidi i ugledna novinarka Jelena Lovrić pišući o "grijehu kaptolskih struktura", parafrazirajući upravo kardinala Bozanića, koji se samo načelno (i to jednom!) izjasnio protiv "grijeha struktura", a raskoš hacijendi i zveket novca mu zaglušuje zov nemoćnih iz koliba, iz štalica... Pa, prošao je Božić! Ta, zaboga, bolji je svaki naš (katolik), od onoga koji nije naš (agnostik, ateist...), a ako su pak oba naša (veleposjednik i Indijanac), onda je više naš onaj koji ima više. Koji nam i daje više za naše dvore, imanja (čitaste li "Družbu Isusovu" ili bar gledaste film po njoj snimljen?), limuzine i druga, ah ta prezira dostojna zemaljska dobra?!
Oni siromašnima, Indijancima, nemoćnima... nude utjehu onoga svijeta, strogo ih učeći da su zadovoljstva ovoga svijeta sve sami smrtni grijesi. A one među njima koji nastoje promijeniti svoj bijedni socijalni status, proglašavaju "crvenima" i podaruju ih prokletstvom. I ovdje i tamo!