"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života."
Neopisivo je mnogo ljudskih bića u Bosni kojima bi život bio makar mrvicu podnošljiviji da je ovu misao velikog Meše Selimovića moguće pretočiti u djela.
Prošlost je neuništiva i nepromjenljiva. U njoj se živjeti ne može. Bez nje se život ne može nastaviti. Sjećanja to ne dopuštaju.
Dani što nam traju puni su prošlosti, krvavo bolne. Redaju se komemoracije zbog pojedinačnih i kolektivnih stradanja i smaknuća. Smjenjuju se govornici na ovim skupovima, a poruke gotovo identične - da krvnici iz proteklog rata u BiH polože račune, da žrtve konačno nađu smiraj, da se zlo ne ponovi i da preživjeli... A, ne, preživjele se ne spominje i za njih se ne pita na komemoracijama. Kao da ih nema i kao da se podrazumijeva da su dobro jer, eto, preživjeli su. I žive sa "onim što više ne postoji" ali i sa onima koji se tek rađaju.
Preživjeli su na velikoj kušnji upravo zbog ovih novih života. Vodi ih nada da naša djeca nikad neće osjetiti kolektivno zlo kakvo je carovalo na ovim prostorima prije 15 godina. Istovremeno ih mrcvari i dilema šta da rade s prošlošću, kako da djecu od nje zaštite a da ipak znaju kakva je bila.
Tridesetogodišnja Srebreničanka kaže da joj i sada svaki dan počinje i završava mislima i sjećanjima na 11. juli 1995. godine kada joj je ubijen otac. Ona se s tim uspomenama herojski nosi. Ne žali se i ne traži saosjećanje zbog svog bola zato što trenutno ima i težih izazova.
"Svoju kćerku učim da ne mrzi. Ne želim da njoj sve u životu počinje i završava mišlju o smaknućima u Srebrenici. Ne želim da nju boli kao mene. Sa druge strane, hoću da zna gdje je njen djed. Ali, kako da joj objasnim kad ne postoji lijep način da se to opiše."
Ispovijest ove mlade žene kap je u moru sličnih. Razlike su zanemarive jer mrtvi su mrtvi, a živjeti se mora i to sve sa sjećanjima. U međuvremenu ili istovremeno mora se i djecu nečemu učiti. Potrebno im je staviti do znanja da su i dobro i zlo sastavni dio života. Objasniti im da je zlo u čovjeku, isto kao i dobro. Naučiti ih da svako od nas može birati kojoj će strani svoga bića dopustiti da "progovori" kad mu se ukaže prilika da svojim činjenjem ili nečinjenjem odlučuje o tuđem životu ili smrti. Pokazati im vlastitim primjerom da ovaj izbor nije nemoguće napraviti. Stvar je vrlo jednostavna, rekao je svojevremeno jedan dragi čovjek, važno je samo ne pokazivati silu i moć onda kad vam zapadne. O sjećanjima je riječ pa zato i ova digresija.
Otežavajuća okolnost u odgoju djece je to što ovi "mali" ljudi vole da postavljaju mnogo pitanja. U tome su prosto neumorni. Kad im se kaže da je zlo pogrešno, pitaće vas zašto su, na primjer, Roko i Adi zli i niko ih ne ruži zbog toga. Još dobijaju i najnovije igračke kao nagradu. Snađete se nekako i poentirate tvrdnjom da su i Adi i Roko još mali i da će prestati biti zločesti čim porastu, mali radoznalci uzvrate ponavljanjem vaše nekadašnje tvrdnje da se djeca trebaju vaspitavati prije nego "što postanu veliki".
Kako se tek nositi s puno težim pitanjima koja će navaliti kao bujica kako djeca budu odrastala? Šta im reći kad budu pitali šta je masovna grobnica? Kako im objasniti pojmove živi štit ili logor? Zašto ubijaju djecu dok se igraju, zašto cijele porodice ubijaju za vrijeme vjerskih praznika? Zbog čega neke majke ne znaju kojeg su od dvojice svojih sinova netom sahranile samo zato što im je neko prije egzekucije spalio odjeću i lične dokumente? Zašto ne sahranjuju kompletna tijela svojih kćerki i sinova, nego tek po dvije-tri njihove kosti spuštaju u zemlju?
Za većinu pitanja nema razumnog odgovora kao ni lijepog načina da se to podmlatku objasni. Kao odgovor na neka od njih moglo bi se djeci reći da "ljudima", koji su otvarali logore i punili masovne grobnice, njihove mame i očevi nisu na vrijeme objasnili šta je dobro a šta zlo. Ili da su njihovi sinovi jednostavno izabrali da ih zlo vodi pa odlučili svoju "moć" demonstrirati strijeljanjem zarobljenih žena i djece.
Iako ovi problemi tište ogroman broj majki u ovoj zemlji, niko se ne nudi da im pruži stručnu pomoć. Rađene su hiljade studija o raznim oblastima; od zaštite okoliša do potrošačkih navika inostranih turista. Za to se nađe novca i vremena, a za poduku majki u preživljavanju i odgoju djece nema ni sluha ni volje. Njima ne treba patetično ponavljanje da su žrtve genocida, tragičnog sukoba (kao da neki sukob može biti sretan) ili najvećeg zločina koji je u moderno doba počinjen u Evropi. Pravne kvalifikacije svih ubilačkih pohoda iza kojih je ostalo 100.000 ubijenih bh. građana trebaju biti predmet rada onih što se pravom bave. Očevima i majkama, kojima su nasljednici pod zemljom, treba dokaz da ovdje svi svoju djecu napokon uče šta je ljudski prihvatljivo a šta neprihvatljivo.
Bez savladavanja tih lekcija ni sadašnjoj mladosti nema garancije da jednog dana neće doživjeti iskustva njihovih roditelja. Iskustva zbog kojih bi trebalo ubijati prošlost.