U Sarajevu je zasjedao Upravni odbor Savjeta za provođenje mira, skraćeno PIC/PIK, raspravljalo se o svemu i svačemu, malo se jelo, malo se pilo, malo razgovaralo, pa za pojas zadjenulo. Sve je proteklo glatko kao po diplomatskom loju.
Po ustaljenom protokolu služene su poznate diplomatske lazanje, a puk nije imao pristup skupu iza zatvorenih vrata debelih zidina OHR-a. Na kraju je sve to sabrano u kominike. Dva su glavna zaključka ovog zasjedanja PIK-a. Prvi: Zajedno smo skupa!, kako glasi jedan banjalučki grafit, ili prevedeno na lokalne jezike konstitutivnih naroda BiH, OHR ostaje u BiH do daljeg; i drugi: Kraj supervizije Brčko distrikta biće nikad! Dakle, vidimo se sljedeće godine. Do tada, srećni vam novogodišnji praznici, Prvi maj i ostali mnogobrojni problemi. Doći ćemo dok smislimo nove uslove i stare izgovore. Sada, zajedno s Aleksom Šantićem, svi možemo zapjevati: "Ostajmo ovdje, sunce briselskog neba neće nas grijati, k'o što ovo grije, teški su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije."
PIK je konstituisan davne 1995. godine u Londonu, a gdje bi drugo, rekli bi cinici. Stvoren je da Amerikance, Ruse i Turke drži unutra, Srbiju i Hrvatsku vani, a Bosnu pod kontrolom. Stratezima postratne tranzicije to je bilo malo pa su napravili dva PIK-a: "Mali PIK" za velike probleme i "Veliki PIK" za nepostojeće probleme. Tako je u političkom životu Evrope ponovo oživljena Ruritanija, nepostojeća zemlja iz romana zapadne književnosti i "imperijalne mašte" devetnaestog vijeka, egzotična destinacija za ocvale diplomate i mlade sekretarice. Što bi se oni bakćali sa evropskim finansijskim problemima kad mogu lagano i mirno piti svoj čaj u perifernoj zemlji Evrope. A onda, malo na more, malo na skijanje, malo u lov, malo u planine. Jer za njih nema zime.
Neobičan događaj zbio se ovih dana. Za sve je kriv, njegovo veličanstvo slučaj. Kasno poslijepodne, po završetku sjednice PIK-a i konferencije za štampu, službenik za informisanje mi je donio na sto kratak medijski izvještaj sa pres-konferencije PIK-a. Greškom, umjesto 2011, donio mi je onaj od 2009. godine. On je, upoređujući zvanične kominikee, razlike i izmjene i dopune, otprintao medijski izvještaj iz 2009. godine i kominike iz 2010. godine, i dao mi da pogledam. Ja sam pročitao medijski izvještaj i kominike, ne obraćajući pažnju na datum u vrhu teksta, zbunjeno sam gledao u papir, ali ništa nisam posumnjao vjerujući da se radi o prvom blic izvještaju. Nisam uočio nikakvu razliku. U vlastitoj uživljenosti čak sam previdio imena zvaničnika, pa sam kao normalno prihvatio da je, kako stoji u novinskom izvještaju, tadašnji supervizor za Brčko Rafi Gregorijan, 1. jula 2009. godine, najavio je da će u novembru 2010. godine biti donijeta odluka o okončanju supervizije za Brčko distrikt. Otišao sam kući vrteći glavom, ali ništa nisam shvatio. Sutradan isti onaj službenik došao mi je da mi kaže da je on greškom zamijenio medijske izvještaje i stavio mi na sto onaj pravi. Ja sam već bio pročitao medijske izvještaje i zvanični kominike ovogodišnjeg zasjedanaja PIK-a i shvatio da su njihov sadržaj i pitanja gotovo isti, a godine i datumi različiti. Sve mi je u sekundi bilo jasno. Onom službeniku je ime Jovo, pa sam u šali dodao Jovo nanovo. Rekao sam mu da nije pogriješio. Takve se omaške dešavaju. Ovdje je u pitanju svjesna "greška u kopiranju" međunarodne zajednice, koja igra bez ikakvih definisanih pravila. Ipak, to može biti "korisna greška", koja govori više od obične slučajnosti.
Sada zajedno s Aleksom Šantićem svi možemo zapjevati: Ostajmo ovdje, sunce briselskog neba neće nas grijati, k'o što ovo grije, teški su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije
Od PIK-a do PIK-a uvijek su ista pitanja, nije ispunjeno pet ciljeva i dva uslova, a po ko zna koji put ambasadori su izrazili zabrinutost za probleme. Isti je i visoki predstavnik od prošlog zasjedanja. OHR ostaje u BiH na neodređeno vrijeme, supervizija Brčko distrikta, koja je ranije oročena na godinu dana, sada se produžava narednih šest mjeseci. Šta su drugo mogli zaključiti ovi hrabri vitezovi švedskog stola kad iz godine u godinu ponavljaju iste obrede svog političkog rituala? Međunarodna zajednica u BiH, ma šta značio ovaj eufemizam, prisutna je u BiH, politički, ekonomski, vojno i administrativno. Ništa se bez nje ne događa u BiH.
Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u BiH je prisutan paralelizam i preklapanje međunarodnih organizacija, u široko definisanom mandatu. Angažman međunarodne zajednice u BiH je od početka hiperinstitucionalizovan i komplikovan. Kao takav on se zadržao nepromijenjen od rata do danas, skoro dvadeset godina, ne uzimajući u obzir ostvareni napredak zemlje i promjene u okruženju. Praktično, izuzev vojnog dijela, civilni međunarodni angažman u BiH nije redefinisan, bez obzira na realan napredak domaćih vlasti i zemlje u cjelini. U BiH su na različite načine istovremeno prisutni OHR, visoki predstavnik i specijalni predstavnik EU, misija UN-a i njene agencije, OEBS, NATO, EUFOR, EUPM, Savjet Evrope, PIK, MMF, Svjetska banka, evropske banke, razne kontakt grupe, regionalne inicijative, ad hoc tijela, arbitraže, privremene supervizije i monitoring timovi. Kako je lucidno primijetio Mišel Čosudovski, kanadski profesor političkih nauka, u svojoj knjizi "Globalizacija bijede i novi svjetski poredak", Zapad je malu zemlju Bosnu pretvorio u "podijeljenu teritoriju pod vojnom okupacijom NATO saveza i zapadnom administrativnom upravom", i "toj napaćenoj zemlji porekao i oduzeo suverenitet do stepena kakav nije u Evropi zabilježen još od kraja Drugog svjetskog rata." Po njegovom mišljenju, SAD i evropski saveznici uveli su potpunu kolonijalnu upravu nad Bosnom. Programom ekonomske postratne obnove, socijalni i ekonomski život u zemlji stavljen je pod kontrolu i "šok-terapiju" globalnih finansijskih institucija MMF-a, Svjetske banke i Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD).
Na um mi pada jedna istorijska paralela iz nedavne prošlosti. Jedna anegdota govori da se 1945. godine vodio sljedeći dijalog između britanskog premijera Vinstona Čerčila, i Ficroja Maklina, šefa britanske vojne misije u Jugoslaviji. "Gospodin Tito želi po svaku cijenu da uspostavi komunističku vlast u Jugoslaviji", saopštio je Maklin svom premijeru. "Da li Vi namjeravate da poslije rata živite u toj zemlji", uzvratio je premijer pitanjem. "Ne, gospodine" "E, pa onda nema razloga da se uzbuđujete", rekao je Čerčil. Jednako tako ni članovi Savjeta za provođenje mira neće ostati živjeti u Bosni. Pa, šta onda da se radi? Jedan od odgovora mogao bi biti: "Valentine, proglasi pobjedu i bježi", ono isto što je senator Ajken savjetovao Vladi SAD u vezi sa strategijom napuštanja Vijetnama. U sličnoj situaciji Džavaharlal Nehru, premijer Indije, rekao je predstavnicima britanske vlade: "Prepustite Indiju Indijcima, a ako je to mnogo, onda je prepustite Bogu!" Na Zapadnom Balkanu ništa novo pod suncem. U BiH stare priče. Sve je isto, ali ništa isto nije. Jedino se Jutel sada zove Al Džazira.
(Autor je publicista)