Nedavno su u ime Jevreja Finci i Roma Sejdić podnijeli tužbu protiv Bosne i Hercegovine Međunarodnom sudu u Strazburu zbog diskriminacije njihovih naroda. Poznato je da po Ustavu na čelo države mogu doći samo predstavnici Bošnjaka, Srba i Hrvata. Takođe i na drugim političkim funkcijama mjesto je osigurano samo za one koji pripadaju konstitutivnim narodima. Po mišljenju mnogih dobro upućenih nema sumnje kako će Sud u Strazburu presuditi - daće za pravo manjinskim predstavnicima. Suština demokratije i jeste u tome da su prava manjina izjednačena s onim vladajućim.
I šta će se onda desiti? Ako hoćemo u Evropu, da postanemo članica Evropske unije, onda je neminovno da postupimo po presudi evropskog suda, što znači mijenjanje Ustava i svih zakona u kojima se pominju samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a ne i ostali. Moraće se omogućiti da na svako važno političko mjesto mogu konkurisati i predstavnici ostalih, dobro pazeći da ne budu nadglasani, jer se mora uvažavati princip pozitivne diskriminacije.
Koliko će se poštovati taj princip drugo je pitanje, mada je veoma vjerovatno da će međunarodni djelatnici dobro paziti da se sprovodi. Na prvi pogled to izgleda sitnica, jer koliko u našoj zemlji ima pripadnika manjinskih naroda? Dosta zanemarljiv broj. No, u ostale se ne ubrajaju samo pripadnici Jevreja, Roma, Mađara, Italijana, Slovenaca, Albanaca i tako redom, nego u tu masu pripadaju oni koji se izjašnjavaju da ne pripadaju nijednoj naciji, Bosanci i svi oni kojima je na vrh glave ove tri nacije koje su zagospodarile cijelom zemljom.
Već čujem kako će zajedno predstavnici Bošnjaka, Srba i Hrvata napregnuti sve snage da dokažu kako su svi ti mogući "ostali" najobičnije izmišljotine. I sada se na nekolicinu onih koji se proglašavaju nacionalno Bosancima govori s omalovažavanjem, dodajući kako ta nacija ne postoji, kako je to najobičnija sprdačina. Međutim, da li postoje Bošnjaci, Srbi i Hrvati? Pitanje je na prvi pogled glupo, ali gdje se to izdaju potvrde da je neko pripadnik tih nacija? Biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat jeste na prvom mjestu osjećaj pripadnosti. A za ljudske osjećaje i emocije ne postoje nikakvi fakti, osim čovjekove izjave da pripada određenom narodu. Znam dosta slučajeva da su ljudi prelazili iz jedne nacije u drugu.
Pa ako Međunarodni sud u Strazburu da za pravo našim "ostalim" da se u pravima izjednačavaju s onima u tradicionalnoj vlasti, a mnogi bezuslovno vjeruju da će tako biti, vjerujem da će se broj "ostalih" povećati. Kod Bošnjaka će se stvoriti dobra opozicija onih koji će početi da se izjašnjavaju kao Bosanci, jer tada neće biti diskriminisani. A bilo je i prije u popisima naših ljudi koji su se izjašnjavali kao Eskimi ili Indijanci.
Poznat je slučaj Muhameda Alaima, golmana Fudbalskog kluba Sarajevo, da se kao "ostali" izbori postati predsjedavajući Opštinskog vijeća Centar u Sarajevu. Pod nacionalnost je upisao "musliman", te mu je uvaženo da pripada grupi ostalih, jer da se izjasnio kao Bošnjak ne bi prošao pošto je ta kvota bila ispunjena. Što znači, ko kako kaže da pripada kojoj naciji to će mu se uzeti kao argument, jer kako sam rekao nema potvrda o pripadnosti bilo kojoj naciji.
Još u vrijeme rata u jednom širem razgovoru pitao sam tadašnjeg američkog ambasadora Jakoviča kako se u Americi odnose prema pripadnicima pojedinih nacija? Rekao mi je da je odgovor na pripadnost naciji fakultativan. Može u nekim formularima biti postavljeno to pitanje, ali niko nije obavezan da na to odgovori. Onda mi je još kazao da je slučajno pitanje i oko pripadnosti rase. Bila je, kaže, na nekim univerzitetima usvojena praksa da se pod podjednakim kvalitetima za nastavnika izabere pripadnik afro-azijske rase, čime se htjela dati prednost ovim ljudima nad većinskim bjelačkim kadrovima. Ali, desio se zanimljiv slučaj. Jedan bijelac je u formular napisao da je crnac kako bi po principu pozitivne diskriminacije imao prednost. Kada su mu rekli: "Pa ti nisi crnac nego bijelac", on je pitao otkud oni to znaju, valjda on sam zna kako se osjeća. Tako je ta ideja preferiranja crnačkih kadrova propala.
S vremena na vrijeme dobijamo od evropske zajednice stavove o stanju naših reformi, gdje se stalno pojavljuje ista ili slična konstatacija da je još kod nas nacionalna retorika prisutna. Naši političari to primaju k znanju, a ništa ne čine da se to promijeni. Samo i dalje guslaju svoju nacionalnu priču, nadajući se da će jednom Evropljani popustiti. A neće. Jer se to tiče i evropske zajednice i kod njih je opasnost od nacionalizma stalno aktuelna i prisutna. Sigurno neće dozvoliti da u centru Evrope jedna zemlja postoji na strogo nacionalnim podjelama. Zbog toga nema sumnje da će se stalno stavljati na stranu ostalih po nacionalnom pitanju. Tih "ostalih" je puna Evropa. Šarene se te zemlje od Afrikanaca, Azijata, Arapa, pa im njihova demokratska saznanja govore da manjinskim grupama treba omogućiti potpunu jednakopravnost.