Živimo u društvu u kojem se često čuje da "nema smisla truditi se". Mnogi ljudi imaju utisak da se pošten rad ne vidi, da se dodatni napor ne vrednuje i da lična odgovornost rijetko biva prepoznata. U takvom ambijentu nameće se logično i teško pitanje: da li je promjena uopšte moguća, da li ima smisla pokušavati i boriti se, ili je racionalnije prilagoditi se, povući, odustati!?
Klasične teorije društvenog razvoja najčešće ističu ulogu sistema, institucija, ekonomije, politike. Promjena se zamišlja kao proces koji se sprovodi "odozgo prema dolje". Međutim, u socijalno raslojenim društvima privilegovane elite često nemaju interes da se nešto korjenito mijenja jer bi to ugrozilo njihove beneficije. Pored toga, šta očekivati od ključnih resornih upravnika koji se biraju kroz filter političke stranke, regije, nacije, pola, pa je logičan epilog da ih je većina (čast izuzecima) prilično dezorijentisana u tom svom resoru, te o nekom inovativnom razvoju nema ni govora! U takvim okolnostima kada sistem očigledno zakazuje ili sporo djeluje postavlja se pitanje da li pojedinci i manje grupe mogu nešto da naprave?!
U savremenim teorijama ljudskog i društvenog kapitala ističe se važnost znanja i vjere pojedinaca u ličnu i kolektivnu efikasnost, moć uzajamne saradnje i umrežavanja, socijalnih inovacija koje se šire. Prema tim pristupima razvoj nije nužno posljedica velikih sistemskih promjena, već zbir malih, ali smislenih i inovativnih praksi koje se povezuju. U tom kontekstu poznata je izjava antropološkinje Margaret Mid: "Nikada ne sumnjajte da mala grupa promišljenih i posvećenih građana može promijeniti svijet, to je jedino što ga je ikada i promijenilo!"
Može li se ovakav pristup primijeniti na nivou našeg društva? U sistemu zasićenom partokratijom, korupcijom, nepotizmom i nestručnošću neophodno je djelovati fragmentarno, od manjeg ka većem. Potrebne su rupture u postojećim obrascima i stvaranje pozitivnih ostrva nade i integriteta koja se postepeno šire. Stvaranje mikrosistema koji proizvode smisao i psihološku otpornost, čak i onda kada makrosistem proizvodi apatiju i frustraciju. To mogu biti male, ali funkcionalne profesionalne zajednice kao što su odgovorne i efikasne lokalne uprave, uspješne privatne kompanije, inovativne obrazovne i kulturne ustanove, ugledna udruženja građana, nezavisni mediji, uspješni sportski klubovi i sl. Njihova snaga treba da bude u konkretnim uspjesima kojima će društvu i građanima poslati važne poruke ohrabrenja.
Jedna od ključnih poruka jeste da nije sve trulo i beznadežno, da poštenje i trud imaju smisla, iako se njihovi efekti ne vide odmah. U gotovo svakom kolektivu postoje ljudi spremni da rade bolje i više, i upravo oni dugoročno nose promjene. Fokus takvih kolektiva ne treba da bude stalna borba sa sistemom, već kvalitet rada i mjerljivi rezultati, jer razvoj donosi reputaciju, mobilnost, saradnju i povjerenje u zajednici. Ili još konkretnije: uspješni privrednik filantrop, inovativni nastavnik, odgovoran i pošten političar, zanatlija koji stalno unapređuje svoj proizvod - sve su to primjeri koji, bez velikih riječi, šire optimizam i vjeru da su rast i razvoj mogući.
Da ovo nije samo teorija pokazuje primjer u kojem sam lično učestvovao. Prije sedam godina razmišljali smo kako ubrzati razvoj Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, od nastave i nauke preko vannastavnih aktivnosti, međunarodne saradnje do boljih materijalnih uslova. Već nakon nekoliko godina rezultati su nadmašili očekivanja. Danas fakultet, pored redovnih aktivnosti, u prosjeku svake sedmice organizuje još četiri do pet dodatnih događaja. Ključ uspjeha bio je detaljan plan razvoja i dogovor da svaki član kolektiva uradi makar jednu dodatnu aktivnost semestralno. Pojedinačno to nije veliki napor, ali kada se sve aktivnosti usklade dobije se jedan od dinamičnijih fakulteta u državi i regiji!
Mislim da običan čovjek kada je u pitanju njegova budućnost pred sobom ima tri moguća izbora. Prvi je proaktivni pristup, da se bori, natprosječno radi i kuca na razna vrata dok se jedna i ne otvore. U skladu sa onom Hristovom: "Molite i daće vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvoriće vam se." Drugi put je da se napusti ova sredina i potraži sreća na nekom drugom mjestu, dok je treći put - put bespomoćnosti i jadikovki. Navijam zbog budućnosti ovog podneblja da što više ljudi odabere onaj prvi put, mada je i drugi legitiman. Međutim, put bespomoćnosti koji je, nažalost, tako čest zaista ponižava ljudski potencijal i kreativnost.
Proaktivni pristup podrazumijeva da se osvrnemo oko sebe, preuzmemo odgovornost i popravljamo stvari koje su u našem domenu djelovanja. Ako danas kasiru/ki u marketu kažemo: "Dobar dan, kako ste, jeste li se umorili?", tog trenutka smo na pozitivno promijenili dinamiku u nekoliko kvadrata prostora! A kada bi većina ljudi uradila slično ili nešto još važnije, pa jasno da bi moglo doći do značajnih promjena. Ako svaki pojedinac svakodnevno unapređuje svoje dvorište makar za malo, cijelo društvo za par godina može biti mnogo progresivnije i bolje. Pokušajmo od naše mikrosredine kreirati sređeno i razvijeno ostrvo. Pokušajmo se onda povezati sa sličnim pozitivnim ostrvima, sve dok ne postanemo sređeni kontinent, a toksični ostatak neka postane izolovano ostrvce dok konačno jednom ne nestane.
Koliko je ovo realno sprovodivo u praksi i da li ćemo uspjeti? Siguran sam da se može, ali ne znam da li hoćemo. Smatram da je važno da svaki čovjek ima častan odnos prema sebi, te da prije svog konačnog kraja može da se pogleda u ogledalo i mirne savjesti konstatuje: "Uradio/la sam sve što sam mogao/la!" Takođe, treba da budemo dovoljno svjesni da će sve probleme koje mi ne riješimo naslijediti naša djeca i potomci. Nemojmo da im u amanet ostavljamo pustinju ili močvaru, već sređeniju i humaniju oazu u kojoj može pristojno da se živi. Budućnost ne dolazi sama, gradi se tamo gdje ljudi ne odustaju.
(prof. dr Srđan Dušanić, psiholog, dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci)