Slučaj "Adamović", ako nije, trebalo je da opameti i najglasnije branioce reformisanog pravosuđa u BiH. Sudija koji prije podne "dijeli pravdu", a popodne "sjedne na optuženičku klupu" odslikava bolesno stanje u kojem se nalazi bh. pravosuđe.
Istina, nije samo slučaj `Adamović` dovoljan da se uspostavi dijagnoza već i niz presuda koje su izrečene u Sudu BiH, ali i u nižim sudovima. I slučajevi `Jelavić`, `Dušanić`, `Čović`... u sebi imaju elemente koji se kose sa zdravim razumom i vrijeđaju moralna načela i dostojanstvo običnog građanina.
Osnovni problem funkcionisanja bh. pravosuđa je kontrola. Današnji reformisani sistem predstavlja otuđeni centar moći, koji ne kontroliše niko osim samih ljudi u pravosuđu, a finansiraju ih građani ove države. Na vrhu piramide nalazi se Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS), koji je najodgovorniji za funkcionisanje pravosuđa. Tu dolazimo i do glavnog uzroka zašto nam je pravosuđe bolesno. Krenimo redom.
Svaka vlast u demokratskoj zemlji zasnovana je na podjeli zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Kada bi se stvar pogledala formalno i površinski i u BiH je tako, ali suštinski, BiH je u segmentu pravosudne vlasti potpuno nedemokratska.
Svaki segment vlasti treba da bude zasnovan na osnovnom postulatu demokratije da su suštinski i osnovni nosioci vlasti (zakonodavne, izvršne ili sudske) građani, koji tu vlast neposredno (na izborima) ili posredno (putem poslanika u parlamentima) prenose na nosioce funkcija vlasti, koje bi oni trebalo da obavljaju upravo za račun tih građana, a ne radi samih sebe.
Drugi postulat demokratije je kontrola vlasti. Kada na neposredan ili posredan način građani povjeravaju vršenje vlasti uspostavljaju se i mehanizmi kontrole. Ključno je da građani moraju da imaju mogućnost da u slučaju nezadovoljstva otkažu povjerenje toj vlasti. Jer, ako građani nemaju mogućnost kontrole, posrednu ili neposrednu, onda ona postaje otuđena od građana, odnosno nedemokratska.
Kada su u pitanju zakonodavna i izvršna vlast osnovna načela demokratije ispoštovana su u BiH.
Međutim, kada je u pitanju pravosudna, odnosno sudska vlast stvari stoje sasvim drugačije, čak i u formalnom smislu. Osnovno pitanje je kome odgovaraju i ko kontroliše rad sudija i tužilaca. U demokratskim zemljama odgovor je jasan - građani. Ali izvitoperena stvarnost BiH sasvim je drugačija. Sudije i tužioci odgovaraju Visokom sudskom i tužilačkom savjetu, a ne građanima. I to ne bi bilo toliko loše kada bi se znalo kome odgovara VSTS. Odgovor je, nažalost, nikome.
Članove VSTS kao najvišeg pravosudnog organa u BiH ne biraju građani ni neposrednim ni posrednim putem. Nemaju ni mogućnost da kritički prate i ocjenjuju rad VSTS-a, a kamoli da na bilo koji način utiču na njihov rad. Ne postoji mehanizam da u slučaju nezadovoljstva radom pravosuđa i VSTS-a bilo ko u ovoj državi pozove na odgovornost VSTS i njegove članove, ni neposredno ni posredno.
VSTS, koji značajno utiče na život građana, a na čiji rad građani ne mogu da utiču, pod plaštom nezavisnog pravosuđa postao je nezavisan od svih, što demokratiju u pravosuđu BiH čini utopijom. VSTS svoj legitimitet ne povlači iz volje građana već od samog sebe. VSTS sam sebe ocjenjuje i kontroliše i samom sebi odgovara za svoj rad. Članove VSTS-a biraju same institucije iz pravosuđa i razna udruženja tužilaca i sudija, koja čine, opet, ljudi iz pravosuđa. Otuđeni zatvoreni krug.
VSTS je jedina institucija u BiH koja radi i funkcioniše pod pretpostavkom nepogrešivosti, vješto koristeći sintagmu `nezavisno pravosuđe` kad god se njihov rad dovodi u pitanje, stvarajući jeres i od same kritičke pomisli usmjerene prema njima. To je nakaradan i poguban sistem, koji koči razvoj demokratije u BiH.