Znam za oklevetane pisce. Takav je bio Crnjanski i Ćopić, takav je bio i Dragoslav Mihailović, Gojko Đogo, Branko Miljković, kada je socijalizam klevetao, a boga mi, i ubijao svoje pjesnike. Ne znam za oklevetanog predsjednika fondacije osnovane u čast nekog pisca da služi proslavljanju njegovog lika i djela i da ga brani kad ga unižavaju pojedini umišljeni skribomani, često iz šićardžijskih razloga, a upravo se sve to meni desilo.
Stigla mi je tužba za klevetu kao predsjedniku Fondacije "Branko Ćopić", podignuta od strane samozvanog "književnika" Slavka Tanasića, koji je tog 26. marta 2025. svojim postiđujućim nastupom na 41. godišnjici od Ćopićeve tragične smrti u Hašanima, skandaloznim versanjem i prisjećanjem kao kroz maglu nekih svojih davno napisanih stihova, unizio Ćopića i pomen na njegovu strašnu smrt.
Na takav ispad reagovala sam otvorenim pismom Gojku Kličkoviću pod naslovom "Nema torbarenja sa Brankom Ćopićem", objavljenim u "Nezavisnim novinama" 25. 4. 2025. godine.
Uprkos svemu, ovakav jedan sramotni nastup otvorio je put Tanasiću i njegovim udruženju građana, ekavizovanom u nazivu, zvanom "Svetionik", da nedugo zatim sa Kličkovićem kao načelnikom Opštine Krupa na Uni potpiše ugovor o saradnji. Naime, dvojica istomišljenika skovala su plan da skupa štampaju izvjesnu "panoramsku" knjigu o ćopićevcima i da na njoj zarade, pri čemu bi u Ćopićeve "sljedbenike" ubrojali sve znane i manje znane pisce koji su geografski rođeni u Krajini. Otkada to da geografija određuje pjesničke sljedbenike, pitanje je bez odgovora, potražujemo li ga i od samog Tanasića koji se po potrebi samoosjeća kočićevcem ili ćopićevcem, kako već prilike zahtijevaju, ne pomišljajući da se ćopićevac ne postaje mjestom rođenja, makar i u samim Hašanima, već se to mora biti po duhu i literarnom talentu. A Tanasić nije Ćopićev sljedbenik jer mu Bog nije dao literarnog dara, ali bi se dara za skupljačinu para od tzv. sponzora već našlo.
Tužba za klevetu djelo je i Gojka Kličkovića, koji se i u prethodnom mandatu već okorištavao o Ćopića osnivajući Fondaciju "Bašta sljezove boje", čiji novci od donatorskih večeri su njegovim odlaskom s mjesta načelnika netragom nestali. Sve što sam rekla povodom pokušaja torbarenja s Ćopićem i u vezi sa Tanasićevim skandaloznim nastupom na komemorativnom skupu posvećenom velikom piscu gola su istina koju mogu da potvrde svi prisutni: da je car bio go i da je njegova golotinja bila nakazna. Upravo je načelnik opštine bez prava na upotrebu lika i djela našega velikana na svojevrstan način dao dozvolu Tanasiću da u javnom istupu na televiziji, kad promoviše svoje udruženje građana, uzurpatorski se slika sa Ćopićevim likom iznad sebe i Kočićevim, dakako. Bez obzira na to što je ovaj svojim nastupom na komemoraciji izložio podsmijehu i sebe i sam događaj, da bi potom bio nagrađen tako što je sa načelnikom Krupe na Uni unaprijed potpisao ugovor o štampanju nekakve "ćopićevske" panorame od koje još nijedan listak nije bio napisan. Radi se o dvostrukoj zloupotrebi Ćopićevog imena i djela od strane ovih praktikanata, koji kao opasan dvojac s punim pravom zaslužuje u ime Ćopićeve fondacije zajedničku tužbu za zloupotrebu njegovog imena i lika.
Kličkovićev skupljač donacija a konto Ćopićevog neprolaznog literarnog djela smetnuo je s uma postojanje Fondacije čiji je smisao da štiti velikog pisca od mogućih oskrvnitelja poput načelnika koji se ponaša kao vlasnik autorskih prava na njegovo djelo i sitnosopstvenički potpisuje sa jednom udruženjem građana ugovor o štampanju knjige u kojoj bi pročelno mjesto trebalo da ponovo zauzme ovaj samoljubivi kočićevac bez književnog djela; koji je zaboravnim zamuckivanjem pri recitovanju svojih pjesničkih pokušaja uspio da unakazi komemorativni skup za 41. godinu od Brankove smrti. Nakon mog Otvorenog pisma Gojku Kličkoviću u kome sam ga javno prozvala što je sa ovim stihoklepcem stupio u saradnju kako bi Tanasić mogao da neograničeno torbari sa opštinskim muhurom na ugovoru i dramči pare preko Ćopićevog imena za knjigu o navodnim njegovim "sljedbenicima", stigla mi je tužba za klevetu od strane tog tobožnjeg "književnika".
Pomenuti komemorativni skup bio je organizovan krajnje neinventivno: da bude blijeda replika "Ćopićevih staza djetinjstva", a to znači da je do tančina bio koncipiran po istom obrascu i sadržaju i uz učešće istih onih pjesnika kao i na "Stazama". Obljetnica Ćopićevog samoubistva organizovana od strane opštinskog rukovodstva iskorištena je, zašto kriti, da se preko mrtvog Ćopića promoviše i samoreklamira Gojko Kličković kao novi/stari načelnik opštine. Tanasićev nastup pred publikom, kada pokušava da recituje četiri svoja literarna pokušaja, umjesto dogovorena dva, rezultovao je time da ovaj opsesivni stihopisac u nekoliko navrata nikako nije uspijevao da "odapne" sa stihom, praveći mučne pauze zbog kojih nam je svima bilo veoma neprijatno, tako da smo ga svi pomalo sažaljevali što se tako star upinje da se sjeti nečega što je očito davno zaboravio. Bio je to primjer skandaloznog javnog nastupa jednog egomana u poznim godinama povodom godišnjice smrti tog nasmijanog mudraca tužnog lica, kako je našega Brančila imenovala sestra po peru Desanka Maksimović.
Povodom moje kritike Tanasićevog sramnog istupa, koji je u dubokim sedamdesetim umislio da se upiše u književnike, megalomanski, i u kočićevce i u ćopićevce, on se ponaša kao uvrijeđena i zaštićena vrsta koju niko ne smije da prozove i kritikuje ma koliko njegov nastup bio nedoličan i bukvalno sablažnjiv. Misli li Tanasić kao predsjednik Udruženja "Svetionik", ili Kličković koji takođe obavlja javnu funkciju, da njihov rad ne smije biti podložan javnoj kritici i svakoj vrsti javne prosudbe pa i na način kako sam to ja kao znalac poetskog teksta i profesionalac u svom poslu učinila, putem otvorenog pisma prozvavši s puno razloga organizatora pomena i njegovog potonjeg sapotpisnika ugovora? Prozvala sam ih u svojstvu predsjednika Fondacije jer obavljam javnu funkciju koja se tiče zaštite imena i djela velikog pisca od svakovrsnih zloupotreba. Moj preuzeti časni zadatak nalaže mi da branim Ćopića od krivotvorenja jer je Fondacija zbog toga i osnivana. Pri čemu nisam Ćopićev knez Pepo iz Proloma koga šibaju po turu, a on hvali momka koji ga šiba riječima: Baš mali lijepo tuče! E pa nije tako Kličkoviću ni samozvani književniče bez djela, koji nastupaš kao njegova produžena ruka, umišljajući da niko ne vidi da se zapravo kriješ iza tuđih leđa.
U tempirano vrijeme, nakon četiri mjeseca od objave moga pisma Kličkoviću uslijedio je ovih dana otvoreni finale u vidu posredne tužbe za klevetu protiv mene koja ne dopuštam, kao imenovani čuvar Ćopićevog duhovnog blaga, što je smisao predsjednikovanja Ćopićevom fondacijom, da se sa tolikim odsustvom mjere i stida javno nastupa na komemorativnom skupu posvećenom Ćopićevoj godišnjici tragične smrti. A naročito sam protiv skovanog plana da se torbari sa Ćopićem pokazujući usput ugovor i štambilje sa potpisima načelnika Opštine Krupa na Uni i nekakvog predsjednika udruženja građana. Jer, inače, ima li ikakve razlike između njih i onih vašarskih varalica koji na isti način prose pare od naivnog svijeta pokazujući nekakav papir sa štambiljem, umotan u najlon, preko koga bdramče koji dinar za ovo ili ono ? Nema nikakve!
Kao književni znalac, profesor stilistike i vodeći ćopićolog, sa integritetom i etikom rođene Hašanke, nikad neću dozvoliti da se pisac Proloma i Gluvog baruta trivijalizuje, naročito ne na godišnjicu njegove mučeničke smrti i izlaže podsmijehu zbog neprimjerenog nastupa ovakvih oholih diletanata u poznim godinama; tih petparačkih početnika u književnom poslu koji se ne stide sjene velikog Branka, već drsko nastupaju na njegovom komemorativnom skupu ne sjećajući se nijednog cjelovitog vlastitog katrena, koji tek iz nekoliko mučnih pokušaja na jedvite jade sriču. Takav jedan samozvani ćopićevac zvani Tanasić odavao je utisak da nikada nije pročitao ni redak Brankovih potresnih poema poput Mala moja iz Bosanske Krupe, Grob u žitu, Herojeva majka ili pak Ježeva kućica, već on na tu neprolaznu pjesničku ljepotu umije samo da trepće kao svraka na sunce. Ističem da se ta pjesnička efemerida pročula jedino po tome što umije da kradomice, iz potaje, preko svoje mreže saradnika zvane "Svetlo Srpske", skupi ozbiljne pare za kočićevce i da takvu knjigu štampa u čak 1000 primjeraka, da bi je potom distribuirao i naplaćivao o svom trošku i za vlastiti groš, iz ruke u ruku. I sad takav sebeljubivac nastupa na televiziji u svojstvu predsjednika udruženja "Svetionik" sa Ćopićevom slikom iznad sebe, drsko se šepureći, a uistinu ga bezočno zloupotrebljavajući, skupa sa Kočićem, čiju je sliku takođe prikačio, mada lično nema nikakve veze sa Ćopićem osim što je sa načelnikom Krupe na Uni potpisao ugovor o štampanju jedne "ćopićevske" panorame. Kako je torbario sa Kočićem, tako je isto umislio da račundžijski ponovi i sa Ćopićem, ne obazirući se na postojanje Fondacije "Branko Ćopić" koja čuva piščev lik i djelo od ovakvih obmanjivača. Iza Kočića, nažalost, ne stoji ni njegova rođena Manjača, koja je "Kočićev zbor" malo-pomalo predala i prodala šatordžijama za terevenčenje propraćeno bodljevinom bikova. Tako nešto se neće ponoviti sa "Ćopićevim stazama djetinjstva", u čemu je garant pozorište "Ježeva kućica" koje sam o svom trošku ove godine izgradila kao vlastiti legat mojim Hašanima i ustupila Fondaciji "Branko Ćopić", čime je ova tradicionalna književna manifestacija koja traje od 1980. godine zauvijek stekla primjeren prostor da se na dostojanstven način održava.
Kao doživotni predsjednik Fondacije čiji je prevashodni zadatak da štitim ovog srpskog velikana od svakojakih koristoljubaca i ideoloških makazara, Tanasićevu tužbu za klevetu, proisteklu iz moga otvorenog pisma ne njemu, nego Kličkoviću, shvatila sam kao dokaz da sam potpisnicima (zašto ih ne nazvati "pajtosima"?) pomrsila račune u njihovom svojevrsnom dilu. Pri kojem Tanasić, lukavo se pretvarajući, prima navodno udarac moje kritike na svoja staračka pleća štiteći na taj način lik i djelo bivšeg premijera od skandala u javnosti. Šta on zapravo čini? Skreće tužbom za klevetu oštricu moje javne kritike sa naslovom "Nema torbarenja sa Brankom Ćopićem", što je prvenstveni smisao moga obraćanja javnosti, na svoju sujetnu malenkost jednog "stihoklepca" koji, avaj, mora da brani svoju pjesničku čast čak na sudu!
Naglašavam da je iluminizirano udruženje građana "Sv(j)etionik" kao i tzv. Sv(j)etlo Srpske, ali i planirano Sv(j)etlo Bosne i Hercegovine taj isti pravnik i "književnik", kako se potpisuje i lažno predstavlja u javnosti, načinio da bude ekspozitura udruženju iz Srbije zvanog "Svetlo Balkana" koje se zalaže za "društvo bez profesionalnih političara, državu bez političkih stranaka, za neposrednu direktnu demokratiju i za vladu narodnog spasa na način da najbolji i najčasniji njome upravljaju". Na priliku, osobe slične nadmenom pjesničiću bez ijedne pjesme, a u isto vrijeme opasnom politikantu, sudeći po "vrijednostima" za koje se zalaže on i njegovi mentori, ili pak majstoru ovog pravnog zamešateljstva, Kličkoviću, kome pripada autorstvo tužbe za klevetu i na koga se odnosi moto ovog teksta za javnost: Ne da djelo da majstor ostane tajan.
Optužba za klevetu mene kao redovnog profesora univerziteta, koja sam doktorirala na romanima Branka Ćopića, djelo je brutalne laži ovih podmuklih i kvarnih manipulatora sa Ćopićem, a za svoj groš, te predstavlja vid moje stigmatizacije kao predsjednika Fondacije, u cilju planiranog pokoravanja "Ćopićevih staza djetinjstva", jer ne kaže se slučajno: ako stigmatizujete ljude, onda ne morate da brinete kao da su problem.
Bijedni pokušaj mog uniženja kroz tužbu za klevetu otvoreni je finale jednog klevetničkog napada na "Ćopićeve staze" i samog Ćopića, uniženog na komemoraciji do nedostojnosti, o koga žele da se okoriste štokakvi prestarjeli pravnici u penziji i isti takvi odlazeći načelnici koji su namjerili da na piščevom imenu ispod žita zarade dobru paru. Ona je spletkaroško nedjelo onih koji su Kočića preko "Kočićevog zbora" pretvorili u unosan biznis pa bi nešto slično da urade i sa Ćopićem i njegovim "Stazama djetinjstva" na kojim bi prodavali knjigu o Ćopićevim sljedbenicima, Tanasiću i inima.
To je bio cilj uobraženog samoproklamovanog "književnika" kad je nominalno podigao tužbu protiv mene, a koji je dodatno uhljebije našao u osnivanju udruženja građana, za sile "novog doba" neumorno im gradeći neophodnu infrastrukturu u cilju kulturnog, ekonomskog i političkog umrežavanja ovog dijela Srpske. Koji je svojim somnabulnim nastupom osramotio najtalentovanijeg pisca svekolike eksjugoslovenske književnosti, što su Ćopiću priznavali i Andrić i Krleža, i to pod svodom njegove i moje opjevane osnovne škole. Taj Tanasić, koji se u svojoj samoobmani nazvao književnikom, čiju sramotu pamti svih pedesetak prisutnih gostiju, neće da prizna da bi on vjerovatno "prekabulio" moju kritiku za njegov kardinalni scenski nastup, ali ne može da prihvati činjenicu da sam ih obojicu "pročitala" (pa ipak sam ja profesor stilistike!) i prozvala za torbarenje, dovodeći tako u pitanje planiranu obilatu skupljačinu para a konto Ćopićevog imena i djela, za šta se on naročito izvještio: da izvuče od pojedinaca i "društvenih subjekata" tzv. donacije za ove narodne pisce, a uistinu za sebe i vlastitu promociju. Pri tome su obojica, da se Vlasi ne dosjete, podizanjem tužbe za klevetu u dubokoj ilegali, umislili da prikriju svoj lukavi plan skretanjem pažnje sa torbarenja na lični plan i nečiju uvrijeđenu pjesničku dušicu.
U svojim poznim godinama ja nisam osoba od skandala, ali ni neko ko će da oćuti kad se obesvješćuje lik najzavičajnijeg, najprevođenijeg i najtalentovanijeg srpskog i eksjugoslovenskog pisca i pjesnika. Naročito ne dozvoljavam da se na moje oči nedostojno kontekstualizuje smrt našeg velikog zavičajca, u režiji onoga koji svoju neetičnost potvrđuje tužeći mene zato što sam ga s razlogom nazvala "piskaralom", "prestarjelim penzionisanim pravnikom", "sklerotičnim", "nekreativnim", "neznalicom", "stihoklepcom" i slično. Sve ovo što sam napisala povodom Tanasićevog sramnog nastupa tek je djelimično izrečena gola istina, što svi znaju, nas pedesetoro, koji smo pomenu prisustvovali i koji su spremni da potvrde istinitost mojih konstatacija. Jedino se Tanasić i dalje ponaša kao car u bajci "Carevo novo odijelo", šepureći se kao umišljeni ćopićevac mada je njegova netalentovanost dokazana. Stoga je ova teledirigovana tužba sujetna samoodbrana tog pisca bez djela, pouvanog u svoje dugogodišnje manipulativne pravničke sposobnosti; koji se ne stidi da sriče naglas pred publikom svoje mrlje od mastila, a koji svoju pjesničku jalovost kompenzuju dižući optužnicu za klevetu protiv mene kao zaklete ćopićevke. U isto vrijeme ta tužba je izraz represivnog poimanja vlasti iza koje se kao iz sjenke promalja oveštali lik starog politikanta Gojka Kličkovića, Tanasićevog štićenika, koji je jedini od Krajišnika svojevremeno bio po volji paljanskim udbašima i cijašima pa su ga zato i izabrali za premijera. Zauzvrat, znajući da je lakom na novac, dali su mu kofer pun para koji je "vazdan" vozao sa sobom u gepeku gdje god je kretao za svoga premijerskog mandata, u kome se pročuo po tome što je polagao kamen-temeljce na način ezopovski: "gdje god vidiš rupu, tu kamen-temeljac posadi".
Evo, na koncu, tipičnog primjera zamjene teza: zato što sam odbila da mirno posmatram kako kokošarski planiraju da potkradu Ćopića preko vajnih ćopićevaca, dvojac je krenuo u kampanju protiv mene uz instrumentalizaciju suda i instituta zvanog kleveta, što je poznata udbaška podmetačina zvana "delikt mišljenja". U svom osjećanju samovlašća toliko su se bili osilili da me je Kličković čak zovnuo da im pri potpisivanju ugovora o saradnji budem lični držač lampe i, računalo se, nijemi svjedok, dok se oni teatralno ispotpisuju i ištambiljaju na nekakvim ugovorima o saradnji. Ti isti me sada hoće da disciplinuju kroz tužbu za klevetu, u namjeri da me tako ustraše i zabrane mi da i ubuduće pred sud javnosti iznosim sopstveno mišljenje. I kad od mene ne dobiju bespogovornu poslušnost, već otvoreno pismo i zabranu torbarenja sa Ćopićem, oni me tuže, na taj način "utjerujući u suru" rijetke etične pojedince koji nisu vezani ni za čija jasla niti su ičiji seizi ni glasonoše, već isključivo sluge velikog pisca koga je narod primio i privio na srce, a on govorio iz njegove duše. Dok bestalentni epigon našeg velikog Branka na godišnjici piščeve smrti na jedvite jade sriče svoje jalovo pisanije.
Ono što je, međutim, prevazišlo svaki skandal na pomenutom komemorativnom skupu koji ide na dušu Gojku Kličkoviću kao odgovornom jeste što se program sa pjesnicima i đacima uz ostale govorancije pri kraju potpuno otrgao kontroli i završio nedopustivo skaredno - spletom igara folklorne đačke družine! Bio je to vrhunac beščašća i u isto vrijeme potpuni pad u ništavilo ovih u sebe zagledanih palanačkih egomana koji su krojili program, a koji očito nisu znali jesu li pošli ili došli kad je u pitanju obilježavanje tog dana u kojem se Ćopić prije četrdeset jednu godinu samoubio. Desila se nezamisliva bruka i sramota koju nam je priredio neko ko je na način "kopi-pejsta" osmislio komemorativni skup da bude sijamski blizanac "Ćopićevim stazama", sa ambicijom da ih nadmaši upravo nastupom folklora, koji na "Stazama" nikad nije učestvovao. Ta bezidejna scenaristička ekipa privela je kraju pomen na Ćopićevu tragičnu smrt spletom narodnih igra dječije folklorne grupe, nećemo imenovati koje, jer ti đaci nisu krivi što ih je neko surovo i sirovo izmanipulisao.
Dakle, opštinari Krupe na Uni na čelu sa Kličkovićem su se povodom Ćopićeve godišnjice smrti uslikali pred TV kamerama, izobećavali i ono što se od njih ne ište, poput brojnih politikanata koji su se u posljednje vrijeme navadili da malo-malo pa svrate u Hašane, uzgred se okorišćavajući za jednodnevnu medijsku pažnju pominjanjem Ćopića i njegovog opjevanog zavičaja. Potom su se, Kličković i pojedinci iz svite, spletom narodnih igara na kraju pomena na najbesramniji način porugali piscu, smetnuvši s uma za šta su se oni toga dana zapravo skupili: ne da se samoljubivo slikaju prekrštenih ruku, već da se pomenu smrtnog časa kada je taj najtragičniji srpski pisac u jednoj zemlji nitkova, naš nedostižni Branko, ne imajući kud pobjeći od udbaških zlotvora, odlučio da se baci sa mosta u ništavilo i tako se dokusuri najstrašnijom smrću - strmoglavom o beton sa Mosta bratstva i jedinstva.
Ne, ti klevetnici pisca Bašte sljezove boje, kojom su već jezdili crni konji i crni konjanici ovog našeg apokaliptičnog Novog doba, doveli su nedužnu srpsku mladost u narodnim nošnjama da na kraju pomena na taj smračeni martovski ponedjeljak kad se Ćopić mučenički samoubio, tancaju splet narodnih kola, i to usred Brankove učionice u kojoj je nekoć učio slova, i on i ja, njegova Hašanka. Nikome nije bilo ni na kraj pameti da je toga davnog dana pisac rođen ispod ponositog Oca Grmeča tom javnom smrću poručio svim onomadnim i današnjim "udbovčićima", prkosno: Ne dam se, neće oni više život da mi zagorčavaju!
Šta mi je drugo ostavljeno kao predsjedniku Ćopićeve fondacije već da još jednom, povodom uspješno održanih miholjdanskih slavarskih svečanosti, ovogodišnjih "Ćopićevih staza djetinjstva", kojom prilikom sam svojim rodnim Hašanima kao zadužbinar darovala na trajno korištenje pozorište "Ježeva kućica" od 160 kvadrata; da dignem svoj glas protiv poigravanja sa Brančilovim izmrcvarenim sjenama i njegovim neprolaznim djelom, pa makar zbog toga "fasovala" još jednu tužbu za klevetu. Kada je trebalo da se pusti zavičajna suza za velikim paćenikom i direktnom žrtvom okrutnog titokomunizma, njegov zavičajac, načelnik Krupe na Uni Kličković i samozvani ćopićevac Tanasić su se u svom otpadništvu od istine, vođeni sitnim koristoljubljem, ustremili na predsjednicu Fondacije "Branko Ćopić" koja ne dozvoljava torbarenje sa Ćopićem, podižući protiv nje tužbu za navodnu klevetu. Pouvana u pravdu i dobro koje će neminovno pobijediti na koncu, i ovom prilikom pominjem se našeg velikog Brančila, u ime neprolazne vjere i nade da će sve opet biti dobro pod ovim starim dobrim suncem.