Kad je početkom dvadesetog vijeka Evropu obuhvatilo takmičenje između dva pogleda na svijet, između fašizma i marksizma, malo ko je vjerovao da će taj proces dovesti do takvog obima sukoba koji će trajno promijeniti svijet. Ta oba shvatanja svijeta proizašla iz Velikog rata ljudima su nudila raj i blagostanje.
S jedne strane, na Zapadu, kod naroda koji su za sebe smatrali da su nadmoćni, polako se diferenciralo društvo elitisitčke ljudske zajednice, gdje u suklobu rasa i naroda pobjeđuje najjači. Istovremeno, kod nacija s ogromnim brojem obespravljenih radnika učenje o osobađanju radnika iz jarma eksploatacije dobijalo je konture egalističke zajednice.
Ali, nije trebalo da prođe mnogo vode Spreeom i Havelom, ali i Nevom da se iz ovih učenja razvije totalitarizam. Obećanje raja pod uslovom da najjači narodi pobijede ili pod uslovom da će svi ljudi biti jednaki, pružilo je opravdanje protagonistima ovih ideja da na putu ka tom cilju uništavaju ljude koji neće da ih slijede.
Rani kritičari takvog stanja upozoravali su društvo tog vremena na nehumanu osobinu ovih ideja koje su spremne za svoje ostvarenje da žrtvuju ljudske živote. To je dovelo do dubokog nepovjerenja prema svim ideologijama koje tvrde da samo oni odabrani imaju legitimno pravo da vode ljude u bolji život.
Lista strastvenih zagovornika pojavljuje se kao reakcija na totalitarna društva i oni promovišu ideju čovjekove slobode koja se oslanja na tradiciju prosvijećenosti i njenih zahtjeva za jednakošću, ljudskim dostojanstvom i poštovanjem individualnih različitosti, što vodi do koncepta otvorenog društva. Otvoreno društvo vide u formi državnog uređenja koje ne obezbjeđuje samo najveću slobodu pojedicu, nego je, prije svega, otvoreno za kritičko mišljenje svojih građana, za razliku od totalitarnih oblika vlasti.
Prema ovom učenju, sve ideologije predstavljaju prijetnju za društvo. Zatvorene i hermetičke, one ne trpe nikakvu promjenu niti modifikaciju. Tako rigidne i krute prinudno vode u totalitarne državne modele, od apsolutizma, preko fašizma, do marksističkih modela.
Ove ideologije u svojoj srži sadrže shvatanje društva na osnovu teorija o državi koje su zagovarali Platon, Hegel i Marks, te su upravo njihove teorije nalaze na udaru kritika. Tako se osporava teorija istoricizma - gledište da se istorija dešava prema jasno prepoznatljivim tokovima i da je to čini predvidljivom. I fašistička i komunistička ideologija u takvom shvatanju istorije su tražile ishodište za svoje državne projekte. Fašisti su iz toga izvlačili pretpostavku o istorijskoj predodređenosti izabranih rasa da polažu pravo na moć i dominaciju, a komunisti, nasuprot tome, o neizbježnosti proleterske revolucije, koju će izvesti izabrana radnička klasa.
Protagonisti otvorenog društva zastupali su poziciju da se tok istorije uvijek shvata tek naknadno. Eventualno može da se uoči jedna ili druga tendencija budućeg razvoja, ali ni u kom slučaju ne može se predvidjeti tok istorije, kao što tvrde uticajni mislioci filozofije istorije Hegel i Marks. Smatrano je da se porijeklo ove misli nalazi kod Platona, u njegovom projektu države koju vodi elita.
Elita koja vlada u toj Platonovoj čvrstoj i nepromjenjivoj državi donijela je jednu perfidnu logiku. U takvom sistemu upravljači prilikom teškoća uvijek mogu da se pozovu na to da još nisu svi građani obuhvaćeni idejom o sreći koju definiše država. Tumačenje onog šta je sreća dato je čuvarima državne ideje, a ne slobodnom pojedincu, za koje se zalažu zagovornici otvorenog društva. Platonova ideja o društvenoj eliti tako pruža opravdanje revolucionarnim komitetima u komunizmu, kao i principu dučea ili firera u fašizmu ili nacionalsocijalizmu.
Reakcije i kritike na ideju totalitarne države i njenog cilja - moćne države koju vodi mudra elita, mogu se obuhvatiti često ponavljanim stavom: "Od svih političkih ideala možda je najopasnija želja da se ljudi usreće, jer pokušaj da se na zemlji stvori nebo uvijek proizvodi pakao." Otpor ideologijama dovodi u prvi plan najranijeg zastupnika otvorenog društva u zapadnoj misli - atinskog državnika Perikla, koji kaže: "Mada samo rijetki mogu da stvore i sprovedu neku političku koncepciju, svi smo mi sposobni njoj da sudimo." Upravo ovakav državni projekat proizlazi iz jednog poretka koji je u stalnoj promjeni, otvoren i često nesiguran, ali na kraju uvijek ostaje demokratski. Otvoreno društvo, u filozofiji i nauci i u državnom biću, kao koncept nam poručuje da nema konačnog saznanja već ima samo približavanja boljim rješenjima, a da bi se to postiglo, društvo mora da ostane otvoreno za kritiku.