Na apšisu prosinca 2006. izabran je Hrvat godine, a šef vladine hunte pao je u medijsku zasjedu. Što povezuje oba događaja? Kreirali su ih mediji.
U spiritualnom predbožićnom ozračju, novinari i vlasnici novinskih i elektronskih izdanja, izvikali su za osobu godine Ivicu Todorića, svog najvećeg oglašivača. Neprijeporni prvak domaće biznis-scene, regionalni velepiljar koji je u protekloj godini fenomenalno preokrenuo trendove što su `Agrokor` već potiskivali na marginu, on je istinski heroj hrvatske tranzicije. Kao i u svim sferama gdje domaće tajkune ugrožavaju strane korporacije, njegova firma čuva privilegije domaće vlasničke i poslovne kontraklase. Čak i obični zaposlenici tu su donekle zaštićeni - protekcija države koja je potrebna da se očuvaju domaći oligopoli, uvjetovana je socijalnom osjetljivošću prema biračima, koju recimo `Lidl` ne mora iskazivati.Vlasnik toga nepreglednog njemačkog lanca (inače brat vlasnika podjednako velikog lanca `Aldi`) stanuje u običnom stanu u novogradnji i vozi golf: što bi ga onda bilo briga za blagostanje njegovih prodavača u varaždinskom hipermarketu? Todorić, pak, stanuje u dvorcu grofa Kulmera i vozi se helikopterom, a njegova mlada, zgodna direktorica Maja Brina, plasirala se za ministricu privrede u Račanovoj vladi i poslije udala za izraelskog naftaša. Bila bi zvijezda `Glorije` da pristane na fotografiranje, a takvu karijeru sigurno neće napraviti nijedan namještenik neke od multinacionalki koje operiraju na domaćem tržištu.
Drugorazredni i trećerazredni likovi koji su ovdje dovedeni da kao prokonzuli upravljaju njihovim korporacijskim interesima na Balkanu, ne mogu pojmiti da se bugarsko i hrvatsko, pa čak i mađarsko i hrvatsko tržište bitno razlikuju, jer Hrvatska, koja doduše nema pravi kapitalizam, nikad nije imala ni pravi komunizam. Stoga su kava, čokolada, televizija, novine - roba široke potrošnje - bile ovdje kao na Zapadu, a ne kao na Istoku, pa tu sad ne prolazi tranzicijski bofl, niti se mogu primijeniti opće biznis-šeme. Mi smo nosili Gucci kad se nosio Gucci - Guccio Gucci, imao sam ga za po kući.
Bili smo siromašni, ali ponosni. Zato se nije lako uklopiti u stranu firmu gdje šef o suradnicima misli isto što i Alfred Hitchcock o glumcima. Kad ga je James Stewart na dodjeli nagrade Američkog instituta za film uzeo u zaštitu, rekao je: `Nije točno da gospodin Hitckcock tvrdi da su glumci stoka - on samo kaže da s glumcima treba postupati kao sa stokom!`
U konferencijskim salama gdje zasjedaju uprave velikih poduzeća, adrenalin je povišen pa, siguran sam, i u nekim domaćim tvrtkama generalni direktor kara šeficu marketinga, ali u stranim firmama, sudim, suradnja tu nerijetko i doslovce svršava. Ili su to naše predrasude - mislim, uostalom, da bi trebalo napisati knjigu koja bi se tiskala s dvije naslovne stranice: s jedne počinjala bi na hrvatskom investigativna studija `Što vaši strani šefovi zaista misle o svojim namještenicima`, a s druge, na engleskom - `Što vaši domaći namještenici zaista misle o svojim šefovima`.
Nisu domaći tajkuni cvijeće - i oni drže sweat-shopove kojih se ne bi postidjeli u Kini, dok se njihove žene razmeću svojim socijalnim flairom. No, generalno, kod preuzimanja ekonomije koja slijedi prilikom kontinentalnih integracija, treba biti pametniji od cure kojoj je momak, kad je započela tuča u birtiji, doviknuo `Čuvaj p...!` pa se ona brzo dolje pokrila rukama i tako ostala bez prednjih zuba.
Osim toga, iako je `ekonomija baza`, ne treba zaboraviti `nadgradnju` - da sam ja organizirao izbor osoba godine, izumio bih kriterije po kojima bi Radman, koji je ove godine načinio veliko znanstveno otkriće, dospio u finale, a ne da se on i Kurjak, najbolje etablirani autoriteti u svjetskoj domeni, ističu kao medijski šampioni jedino po napadima kojima su u vlastitoj provincijalnoj lokalnoj sredini bili izloženi. Nijedan mediokritet tu ne nailazi na probleme koji njih prate, a i prilikom ovoga izbora ljudi godine, završili su u abfalu, skupa s also-run Kerumom, koji figurira kao `divlji tajkun` (pod egidom: `Čuvaj se ricastog Vlaja`) iako je on naprosto mini-Todorić, a Todorić, naprosto, maksi-Kerum, pa je pitanje kako će se tko od njih plasirati u budućim postkomunističkim pjatiljetkama.
OK, Janica-Jamnica, velika skijaška zvijezda, ali ima ovdje valjda još i nešto osim sporta, koji mediji, uostalom, usprkos idolatriji, baš i ne prate - na nacionalnoj televiziji, primjerice, sport je ukinut, a politika, iako je navodno sveprisutna, zapravo je marginalizirana. O njoj se ne razgovara u udarnim terminima, s panditima, analitičarima, učenjacima i duhovnim vođama, svitom koja tom osebujnom cirkusantskom pozivu pridaje prikladnu svevažnost. Tuđman je znao izrežirati svoje produkcije i nastupe, dok se moć sad skriva, a ulični demagozi zaodijevaju se prostačkim paradama. To je iskusio Sanader, koji je, nepripremljen, pretrpio debakl u sučeljavanju s Bagom u emisiji `Otvoreno`: možda Bago nije bog zna kakva veličina, no i takav, vertikalno hendikepiran, sa četiri stolice i izlizanim kulisama u državnom televizijskom studiju gdje ugošćuje političke pretendente navlačeći masku zlovolje na fizionomiju razmaženog gamina, on je faktor na hrvatskoj političkoj sceni otkako na HTV-u više ne vrijedi ekvidistanca, jer je ne garantira Mirko Galić, koji samo čeka francuski agreman - koji toliko kasni da je pitanje hoće li uopće stići...
Bez Mirka, s Bagom, pošto su u uredničkim strukturama u informativnom ostali sami komunjare i Hercegovci, Sanaderu je bilo mudro otići jedino kod Merlića, koji ima svoj rezon, dok su njegovi pokrovitelji za sada politički neutralni, a posvuda drugdje su mine. Tri-četiri već su raznijele reputaciju ministarstva na kojem je Sanader osnivao svoju najvažniju, vanjskopolitičku aktivnost. Je li se slučajno dogodilo da su sve detonirale praktički istodobno, odnosno uzastopno, iako je riječ o stvarima koje su bile pometene ispod tepiha prije nekoliko godina? Ivo, lijepo sam ti govorio - a sad imam jedino gorku satisfakciju što sam unaprijed upozoravao: tko se u predizbornoj godini uzda u fer-šoru po medijima, mora umjesto jaja imati kokosove orahe.