U političkom životu Bosne i Hercegovine moglo bi se reći da nema ništa novo. Istina je, započela je najnovija runda političkih pregovora stranačkih lidera, pa izgleda da se nešto u politici zbiva. Ali, to je varljiva slika, zapravo, šarena laža naše politike, jer je to sve već više puta viđeno, deja vue, kako kažu Francuzi, kao što se zna da opet iz tih razgovora neće ništa novo i pogotovo ništa bitno i za Bosnu i Hercegovinu i njene stanovnike važno proizaći, kao što se to nije dogodilo ni iz niza prethodnih.
Unaprijed se zna šta će ko zastupati, kako će govoriti i na kakvim će pozicijama stajati, a svako će se pozivati na neprikosnovene nacionalne i historijske interese, mada bi veoma malo tih ljudi znalo racionalno objasniti šta te fraze uopće znače. Naša politika je uspjela da pojam nacionalnog interesa maksimalno banalizira i svede ga na sadržinu svojih sopstvenih interesa i, što je još gore, da ga definira kao opozit interesima drugih nacija i ljudi koji zajedno i u jednoj državi, čak jednom gradu, selu ili ulici vjekovima žive. Zbog toga je takvo mišljenje i ponašanje politike, za građane ove zemlje postalo već degutantno, a za političare sve to ima samo ritualni značaj, jer time oni pokazuju samo da štite svoj monopol na zastupanej interesa naroda i uz to daju signale, onima koji od njih to traže, da su pokorni i da su spremni da se po ko zna koji put natežu oko istih stvari. Mi znamo da se oni neće i da se ne mogu složiti oko bilo čega što bi ovoj zemlji, njenim građanima, običnim ljudima, donijelo neki napredak i omogućilo da se stanje stvari popravi, da zemlja profunkcionira, da se vrati ljudima vjera i nada u boljitak i na kraju krajeva, da se obistini pretpostavka, da se barem u malom ako već nije moguće u velikom obimu, pokaže i da do znanja da se u političkim rasuđivanjima i odlučivanjima o sudbini zemlje i ljudi poštuju i uvažavaju i mišljenja građana, a ne samao mišljenja onih za koje se uistinu glasa, ali koje niko više niti voli, niti ih poštuje niti te ljude smatra za one koji rade dobro za ovu zemlju i njene ljude.
Zbog čega je to tako? Zašto ljudi glasaju za one kojima u biti ne vjeruju i koje ne poštuju, znajući da su samo oligarhijske grupe koje državu i njena bogatstva koriste za svoje grupaško i lično dobro? Narod sve zna. Zna ko je šta opljačkao, zna ko se obogatio na tuđoj muci i zloupotrebi povjerenja, zna ko uzima od zajedničkih sredstava najveći dio. I na kraju, zbog čega naša politika ne može da krene naprijed ka jednom istinski demokratskom modelu mišljenja i prakse? To su bitna pitanja, a mi ovdje želimo barem naznačiti neke elemente dogovora na njih.
Moje je čvrsto uvjerenje, u koje sam se osvjedočio promatrajući i izučavajući sadržinu današnjih tzv. nacionalnih politika koje se vode u našoj zemlji i prirodu retorike koja takve politike plasira u javnost, da je glavni problem našeg ukupnog političkog života u tome što niko, ama baš niko, nije, neće i nema namjeru da odustane od svojih prvobitnih političkih ciljeva koji su, kako znamo, postali i ratni ciljevi strana koje su ušle u sukob. To su ciljevi u ime kojih je vođen rat koji je imao katastrofalne posljedice za sve nas, koji je zemlju ekonomski upropastio, uništio njen veliki dio i uzrokovao pomor ljudi i veliku emigraciju. Svi se nadaju da bi mogli definitivno ostvariti, realizirati, učvrstiti i dograditi ono što im je bio prvobitni cilj, zbog čega su bili spremni da uzmu oružje u ruke i od toga, uza svu mirotvornu i pseudodemokratsku retoriku, još ni sada ne odstupaju.
Tako srpski političari žele definitivno cementirati osvajanja teritorija koje nisu nikada bile srpske i dovršiti njihovu srbizaciju, kako bi Republika Srpska via facti postala i de jure i de facto samo srpska država i kako bi se jednog dana otcijepila od Bosne i Hercegovine i priključila Srbiji kao svojoj matičnoj državi. Ovaj koncept se stalno ponavlja i nameće u vidu ozbiljne političke solucije, a osobito je snažno došao do izraza u vezi sa krizom oko Kosova. Sva politika koju vode srpske političke stranke se može svesti na to, zapravo na Karadžićevu tezu da "mi više ne možemo zajedno", kako je to meni lijepo objasnio moj bivši kolega Aleksa Buha u jednom razgovoru pred sam rat. Tu politiku, kao protivnu svakom rezonu i duhu demokratije niko više javno ne može zastupati, ali je može provoditi. A to znači da se takva politika svodi na ostvarenje onog plana koji je nastao još sredinomn 19. vijeka, pa se mi javljamo samo kao element dovršenja tog plana. Taj plan je poznat kao "trijebljenje zemlje od Turaka" (Matija Nenadović). Uostalom, sve to je već rečeno od kompetentnih srpskih mislilaca u obrazloženjima srpske politike u vrijeme nastajanja postkomunističkog srpskog političkog pokreta.
Hrvati, također, neprestano iznova revitaliziraju tematiku hrvatskog entiteta, tj. stvaranja onog što su silom oružja i protiv faktički izražene volje hrvatskog naroda (barem što se tiče glasanja na Referendumu za neovisnost Bosne i Hercegovine), a po Tuđmanovom planu kompletiranja hrvatskog nacionalnog teritorija, učinili stvaranjem Herceg Bosne. Ta Herceg Bosna je trebalo da bude prelazna forma do konačnog pripajanja dijela Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Međutim, osim progona Srba i Muslimana i rušenja crkava i džamija, te ubijanja i ulogoravanja ljudi, ona nije postala ništa drugo nego jedna oblast kojom je upravljao Tuđmanov gaulajter Boban. Nikakve floskule i nemušta objašnjenja od trećerazrednih političara kakvi danas vode naše Hrvate nisu potrebni da bih znao o čemu se tu radilo i radi. Sticajem okolnosti, imao sam priliku sve ovo što sam kazao čuti direktno iz usta Franje Tuđmana, a znao sam i iz ranije historije da su Hrvati svojatali Bosnu i da su imali namjeru da je rasparčavaju i da su tri puta pokušali realizirati njenu apsorpciju ili podjelu. Pavelić je iskoristio pad Kralejvine Jugoslavije da uz pomoć Nijemaca anektira cijelu Bosnu i Hercegovinu, Maček je podijelio Bosnu i Hercegovinu putem poznatog i zloćudnog sporazuma Cvetković - Maček, što je kasnije bila intencija i Tuđmana kroz sporazum Ćosić - Tuđman i druge sporazume koji su slijedili. Na kraju je Tuđman, preko Bobana i drugih svojih satrapa u Bosni i Hercegovini, pokušao da podeblja hrvatsku kiflu prisvajanjem bosanskih teritorija od Velike Kladuše do Neuma.
Muslimani nikada nisu razvili neku ideju ili politiku o stvaranju neke svoje države i svagda su bili zadovoljni da žive zajedno sa drugim narodima sa kojima su oduvijek živjeli. Njima nije smetala zajednička država sa Srbima i Hrvatima ni uža Bosna i Hercegovina ni šira Jugoslavija, pod uvjetom da ih ta država priznaje kao narod, da poštuje njihova narodna i historijska prava i pravo na vjeru. Prvi put se kod Muslimana pojavila ideja o nekakvoj svojoj državi, što je bila najveća glupost koju su oni teško platili, a ona je nastala u okvirima logike vođenja politike po sporazumu tri nacionalne stranke. Te stranke su sklopile zajednički sporazum o rušenju vlasti komunista i demokratizaciji Bosne i Hercegovine. Obećan je trajan mior, demokratija, a Bosna i Hercegovina je slikana kao Švajcarska. Nažalost, taj je sporazum, umjesto da omogući politčku demokratiju uveo naciokratiju i preveo politiku u Bosni i Hercegovini na ključ nacionalističke politike, koja podrazumijeva svagda ideju stvaranja nacioanlne države kao konačnog njenog cilja. Takve ambicije u Bosni i Hercegovini svagda su vodile i vode u sukobe, a ti sukobi mogu veoma lahko da prerastu i u oružane. Naravno, ovdje ne računam Socijaldemokrate, jer oni nisu u tom vakuumu nikada imali niti imaju neku bosansku politiku i upućeni su da se oslanjaju na inozemni faktor. Ako naši političari i njihove stranke (a pitanje je da li su to uopće još političke stranke) ne napuste ovaj model politike, ovu matricu mišljenja i rješavanja historijskih i društvenih pitanja u ovoj zemlji, onda mi nemamo šanse da izađemo iz ove situacije.
Ako je to tako i ako nam iskustvo govori jasno i nedvosmisleno da je nacionalistička politika grobar Bosne i Hercegovine i kamen koji njoj visi o vratu, zbog čega onda ljudi glasaju za nosioce takve politike. To je odista veoma bitno pitanje. Moje je mišljenje da se takva situacija i ponašanje naših ljudi iznuđuje stalnim obnavljanjem retorike rata, odnosno plašenjem ljudi da im svagda i u svakom pitanju neko radi o glavi. A kako je njihovo iskustvo u tom kontekstu veoma teško i radikalno, tj. kako su oni svjesni da su ubijani bez ikakva razloga, to za njih više ne vrijedi rezon da ako nema razloga i povoda za ubijanja, tada ubijanja neće ni biti. Za ubijanje nije ni najmanje bilo razloga ni povoda ni 1992. godine, a ono se dogodilo i bilo je strašno. Iracionalnost tog događanja, kada su komšije preko noći postale ubice i mučitelji, rađa novu iracionalnost da narod podržava i glasa za ljude za koje zna da mu neće donijeti rješenja najbitnijih pitanja. Tu vlada logika najmanjeg otpora, tj. znamo da su to naši (Bošnjaci, Srbi, Hrvati) i valjda nas oni neće ubijati. To je neki ventil sigurnosti koji nema ništa zajedničko s racionalnim politčkim promišljanjem. Naravno, takva logika je savim pogrešna, jer ubijanje nije nešto što nastaje tek tako i po logici nacije, nego je motivirano brojnim interesima čak i nevidljivih i dalekih faktora, a svaka analiza sadašnje svjetske i regionalne situacije pokazuje da interesa za jedno novo ubijanje na Balkanu nema kod onih koji su gospodari rata i mira u Europi. Da su oni htjeli ni tada (1992. godine) ne bi ovdje bilo ubijanja, ali tada su oni imali drugačije planove. Danas od toga nema opasnosti, ali ima opasnosti od mišljenja koje strah uzima kao ključni moment odluke o sudbini zemlje i naroda, a ne razumnu prosudbu interesa i nalaženja najboljih rješenja, a naravno, i najboljih ljudi za rješenja koja očekujemo.