U vremenima kada je bilo obavezno dva dana slaviti Prvi maj, pitali smo se da li se radi o prazniku rada ili nerada.
Rad kao parola bio je kult. Radu počast i vlast! Radnici svih zemalja ujedinite se! Ko ne radi, neka ne jede! Borba protiv nerada! Bile su priredbe, mitinzi, parade radnih dostignuća. U predveče su se ložile vatre. Pevalo se, jelo i pilo! Posle dva, tri, ponekad i više dana slavljenja rada, otišlo se na radna mesta i život je išao dalje. Uz obrazloženje da se Prvi maj slavi kao praznik radničkih prava i solidarnosti sa još neoslobođenim radnicima, niko nije shvatio o čemu se zapravo radi. A radi se pre svega o pojedincu koji radom mora zarađivati svoj svakidašnji hljeb, a uz to je neprekidno na udaru onih koji njegovim radom zarađuju i nastoje da bude rad što jeftiniji, a profit što veći.
Ovo su vrlo teško shvatile radničke mase tranzicijskih zemalja, jer su bila nekadašnja socijalistička društva strukturisana prema drugim standardima merena tonama uglja i čelika, a ne tržištem. Kako danas, na primer, shvatiti nestašice deterdženata, kafe, benzina i drugih uobičajenih artikala u osamdesetim godinama prošlog stoleća. Od neshvatljivog zatvaranja tržišta bivše federacije najviše koristi i najveće profite stvarali su šverceri. A radnici su širom zemlje radili proizvode koje niko nije kupovao ili koji su, mereno tonama, odlazili u nesrećnije zemlje evropskog istoka.
Bilo kako bilo, promenom političkog sistema u prvoj reakciji na udaru su bili i praznici poput Prvog maja. Ostatak komunističkog sistema. Ali realnošću novog liberalnog (čitaj- bezobzirnog) kapitalizma i radničke mase shvatile su da su se stvorile preko noći vlasničke elite, poput nekadašnjih švercera, koje su od toga imale i najveći profit. Radnicima, naravno, ne mislim samo na one s krampovima i lopatama, već i široke slojeve intelektualaca, ostale su njihove ruke i glave, a i sećanje da zapravo Praznik rada, znači međusobnu solidarnost u nastojanjima za poštene uslove i njihovog rada i života. Katolička crkva je pre nekoliko decenija shvatila ovu vrstu solidarnosti i proglasila Prvi maj kao dan Svetog Josipa - radnika.
U svakodnevici savremene evropske demokracije socijalno pitanje i položaj radnika suština je politike socijaldemokratije i sindikata. Na tome rastu i padaju i druge političke opcije. Odgovornost za položaj čoveka u društvu vrlo je jasno postavljena. Odgovornost vlasnika i odgovornost radnika, odgovornost države, odgovornost civilnog društva. Naravno da partneri u procesu nisu bez konflikata, ali, ipak, su u neprekidnom dijalog i traženju kompromisnih rešenja.
U društvima poput naših iz regiona, koja su ili na kraju ili još u tranziciji, preovladava ona krajne liberalna ideja o profitu kao meri za sve; o masovnoj proizvodnji i jeftinoj radnoj snazi, o špekulacijama na berzi, koje bude lažne nade o brzoj zaradi, o širenju straha pred radnicima iz dalekih zemalja, koji mogu raditi još jeftinije i još više. Takve vrste ideje podržane fiktivnim pričama sa ekrana, guraju pojedince u egoizam i nesolidarnost. Svaki brine za sebe. Ovakve vrste život ispunjen je vrednostima reklama, a ne željom da se shvati suština. Tako i praznici dobijaju potrošački karakter, od religijskih do državnih, a i Prvi maj je na kraju samo prilika za što bolji provod.
Evropska civilizacija, kojoj svi mi pripadamo, i njeni standardi zasnivaju se i na vrednostima socijalne države u kojoj indeksi rasta, stope profita nisu mjera života i rada, već samo rezultat takve regulative u kojoj ima mesto svaki pojedinac. Pošto idealne civilizacije nema u takav standard uključen je i konflikt i dijalog i kompromis. I solidarnost, među ljudima i među radnicima. Ovo je Prvi maj.