Naše južne komšije preživljavaju težak period. Pored svih južnih na koje bi se ovo moglo odnositi, fokus ipak obuhvata Grčku.
Tačnije krah Grčke. Zemlja koja nema naše dvojbe, za koje mi smatramo da su najveći problem, ima težak košmar. Zamislite državu koja ima suverenitet i teritorijalni integritet. I ime koje joj niko ne osporava. Svoj jezik. Njoj niko ništa ne otcjepljuje. Niti se ona bori za nezavisnost. Nema barikada. Ni konstitutivnih naroda. Ni tendencije za autonomijom jednog dijela niti tendencije za centralizacijom drugog dijela. Država kojoj je kopno ostrva i poluostrva. Zemlja bez oslobodilačkog, domovinskog i sličnih ratova.
Plus ono na šta se mi ložimo - članica je Evropske unije i NATO-a (za one kojima je ovo potonje nadahnuće). Jednom riječju, ima sve riješeno i posloženo onako kako mi želimo da izgledamo pa da onda živimo punim plućima. Međutim, tu se i nalazi zagonetka. Grčka pluća su na izdisaju.
Šta se, zapravo, dešava tamo daleko gde cveta limun žut?
Odgovor još ne postoji. Postojaće u istorijskim udžbenicima i u vodičima tipa "Know how?" kao loš i realan primjer niza grešaka. Naravno kad analitičari kažu svoje. I kad vrijeme izbrusi temu. Trenutno se koplja lome u vezi s tim kako je to sve počelo i kako će završiti to što uveliko traje.
A počelo je skromno, u krugu porodice. Evropske. Onda su članovi grčke porodice počeli da ignorišu realnost, pa je porodica uzimala kredite. Na kreditima i ratama je rasla ideja o socijalnoj, ravnopravnoj i demokratskoj državi. Lijeve stranke su izbore dobijale promovišući moderno doba. U potrošačkoj korpi tog doba našla se i zlatica koja se zove potrošačka svjest. Korpu su svi htjeli. Tražili su još. Zaduženja su rasla. Da bi zakrpila stare obaveze. Ulagalo se u stomake članova porodice, a ne u ekonomiju tako da je ista gubila dah, pa korak i na kraju koncentraciju da izdrži meč sa evropskim ekonomijama.
Tako je Grčka od jedne od 30 zemalja sa najvišim standardom na svijetu počela da se kotrlja unazad. To je dovelo do balkanizacije Grčke i do dolaska u predraspadno stanje SFRJ. U ekonomskom smislu. Samo što u grčkom primjeru nikome nije svanulo (mnogi misle da nije ni nasljednicama SFRJ, ali o tom potom). Grčkoj je hitno uključena finansijka infuzija EU. Što je jedna od prednosti biti drug član EU.
Evropska njega je pored kredita sadržavala niz mjera koje mora da preuzme pacijent da ne bi došao u poziciju sa koje nema povratka. Što znači smanjenje javne potrošnje, smanjenje državnog aparata, ograničavanje birokratije. Kao i povećanje novih nameta i poreza stanovništvu. Infuzija je kratkoročno pomogla, ali je odmah pacijent ustao i nastavio po starom što je dovelo do još veće komplikacije. Očekivano.
Zato EU zaoštrava uslove za kredite i Grčka počinje da sprovodi restriktivne mjere. Spisak potencijalnih rješenja je ogroman počevši od direktne privatizacije preko novog poreza na nekretnine. Sve je to dovelo do toga da su Grci od svih evropskih naroda pretrpjeli najveće poreske namete i najveći gubitak prihoda od 2009. do danas prosječni gubitak prihoda je 30%. Pored ogromnih muka po Grke ni to nije dovoljno da izađu iz odveć ozbiljnog stanja, te evropski eksperti i kreditori traže nove garancije.
Navikli smo se na sladak i otrovan novac. Te doktrine se moderna društva moraju odviknuti. I to će biti teško, ali to radimo zbog svog zdravlja. Nije naš neprijatelj onaj koji nam savjetuje da ostavimo cigare jer je to teško uraditi. Neprijatelj je onaj koji nam kaže da samo nastavimo da je to dobro za zdravlje i da odlično izgledamo
U svim tim dešavanjima dolazi do socijalnih nemira. Radikalizacije i na kraju rasta podrške desno orijentisanim strankama. Evroskepticizam izražen u želji za neposrednim otkazivanjem duga i novim pregovorima sa kreditorima dodaje još jednu nijansu crne na već crnu situaciju. A i prognozu. U tom smislu izjava sekretara SAD za finansije Timotija Gajtnera od prošlog vikenda, kojom je pozvao evropske vlade da se ujedine sa Evropskom centralnom bankom u pomoći smirivanju "najveće opasnosti pred kojom je sada svjetska privreda", je upozoravajuća. Suštinski, ovaj proces ima nekoliko zakonitosti.
Prvo, potrošačka kultura je ugrozila realnost koja je uticala na stabilnost. Što se manifestovalo tako što su nenormalna zaduženja izbacila društvo iz stabilnosti. Potom je na scenu stupila manipulacija jer se gubitak stabilnosti pokušao pokazati kao hitac naviše i u cilju te teorje zaduženja su imala ulogu propagiranja iste. Onda je finansijski barometar pokazao da je ipak u pitanju hitac, ali na dolje. Krediti su postajali nepovoljniji jer je bilo teško obezbijediti garanciju, te je to značilo povećanje poreza i smanjenje obima lagodnog života i na kraju krajeva i građanskih prava.
Kako onda, uslovno lijeve političke partije koje promovišu ideju pravde i ravnopravnosti mogu da objasne nepravedne mjere koje njihova vlada neophodno provodi? To pitanje dovodi do zaključka da demokratija neizbježno košta. Ako još dodamo i to da je za demokratiju neophodna birokratija (u optimalnom obimu) koja će vršiti ciljeve iste onda shvatimo da naglim rezanjem biroktaskog tkiva nastaje jedan vakuum jer se obim aktivnosti redukovanih birokrata naglo povećava što za posljedicu ima sporost reakcije. U svim tim uslovima dolazi do rasta emocija te to dovodi do porasta desno orijentisanih partija. Tada racio postaje pitanje drugog reda i dominiraju emocije. Nacionalizam, evroskepticizam, potreba za čvrstom rukom, zavjera i slično su manifestacije emocija naroda u problemu.
Najčešći odgovor koji se u toj poziciji primjenjuje i ono što radi Grčka Vlada je ubrizgavanje kreditnog novca u privredu. To dovodi do rasta privrednih aktivnosti. Naravno, privremeno. Jer se taj ubrizgani novac veoma brzo istopi kroz plate i penzije.
Iz ovoga je lako zaključiti potrebu istovremenog zatvaranja pukotina kroz koje se novac odliva sa prilivom novca u sistem, da bi on ostao u sistemu i da bi se uvećao i bio u funkciji ekonomskog razvoja. Što implicira da javne finansije i vlada ne treba da budu genereator koji usisava novac iz društva i daje ga preduzećima koja će ga potrošiti.
Potrebno je naglasiti da život na kredit koji ne znamo kako ćemo vratiti je način kojim se uništava društvo. Navikli smo se na sladak i otrovan novac. Te doktrine se moderna društva moraju odviknuti. I to će biti teško, ali to radimo zbog svog zdravlja. Nije naš neprijatelj onaj koji nam savjetuje da ostavimo cigare jer je to teško uraditi. Neprijatelj je onaj koji nam kaže da samo nastavimo da je to dobro za zdravlje i da odlično izgledamo.
Najbolji su svjedok riječi Jorgosa Papandreua, premijera Grčke: "Mi nismo siromašna zemlja već zemlja kojom se loše rukovodilo".