Često čujemo konstatacije kako nam omladina odrasta u nepovoljnom ambijentu, usred korupcije i nepotizma, pa se suočavaju sa životnom besperspektivom. Znaju mladi dobro da je uspjeh u životu vezan za partijske forume, a prolazak u školi i fakultetu često zavisi od roditeljskog uticaja. Od svega je najgore da je omladina prepuštena sama sebi, niko se u društvu suštinski ne brine za njene interese. Koliko mi je poznato samo u Republici Srpskoj postoji neka forma koja je institucionalno vezana za mlade, kao što je Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport, ali mi je također nepoznato kakav učinak ima, kao i koliko je ministar Proko Dragosavljević učinkovit.
I sami političari kukaju kako o omladini niko ne vodi računa, a oni sami gotovo nikako ne uzimaju za temu tu mladu generaciju. Pa se onda čudimo što su mladi podložni svakojakim izazovima, od kriminala pa do hulaganskog ponašanja, koje se ponekad i tragično završava. Ničim se ovako loše stanje s mladima ne može popraviti, jer je naprosto atmosfera u kojoj oni odrastaju okružena, zaražena je banalnim životnim principima. I svi u tome sudjelujemo.
Istina je da jedan dio omladine nije podlegao pod te banalne vrijednosti, a to samo zahvaljujući roditeljskom vaspitanju, a nikako društvenoj pažnji. Još bi se moglo reći da je naše društvo okrenuto potpunoj liberalizaciji, pa se mladima pušta na slobodu da biraju kakav im se život sviđa. Pa su prigrabili banalnost kao najviši uzor življenja. Sve ružno što dolazi sa zapadnih strana mi prihvaćamo bez primjedbe, pa najveći uzori postaju kojekakvi muzikanti, glamur ljepotice i usavršavanje tijela, ma koliko je ono ruševno.
Ako nema novca ni ambicija da se mladi bave sportom, onda će oni sport praktikovati kao pozornicu za ispoljavanje svojih najgrubljih navijačkih strasti. Pa kada se javnost i zainteresuje za sport to je gotovo isključivo u vezi sa postizanjem vrhunskih sportskih rezultata, a davno je zaboravljen interes za masovan sport, za okupljanje mladih oko sportskih igara i sportskog druženja. Stvorena je kod mladih svijest da je u sportu važan samo dobar rezultat koji donosi popularnost i novac. Samo još ponegdje neki čika volonter oko sebe okuplja dječake i djevojčice učeći ih sportskom nadmetanju, ali istovremeno i moralnim vrijednostima što ga sam po sebi sport donosi.
Iz kulturno-umjetničkih društava mi govore da su dovedeni na prosjački štap, a kada je tako u Sarajevu, mogu misliti kako je u drugim mjestima, u manjim sredinama. Potpuno je kod nas zanemaren umjetnički amaterizam. Samo oni koji su prošli kroz takva društva znaju tu ljepotu druženja. Ali danas niko da progovori o ljudskim vrijednostima amaterizma, bilo kojeg, umjetničkog na prvom mjestu. Ako se nekim radom ne postiže zarada, nema slikanja za televiziju, onda je to po današnjim ocjenama uzaludan posao.
Sve ovo što se kod nas dešava, pa tako i bezidejnost naše omladine, ružan je odraz neoliberalističkog poimanja svijeta. Samo ono što donosi neposrednu korist je bitno, na prvom mjestu materijalna korist, a sve ostalo su prazne priče. Dok u razvijenim zemljama je sustavno organizovan život za mlade, paralelan tom brutalnom životu, koji samo na površini izgleda sjajan, kod nas je imitacija glamuroznog života veoma smiješna.
Zasuti smo na televizijama, posebno na privatnim, pjevačima i pjevaljkama bez ukusa i stila, šepurenjem manekenki, koje izigravaju nekakve modne dive, a da se ne govori o emisijama tipa "Velikog brata", što je svjetski kretenizam prvog reda. Odavno se u naprednim zemljama napredni ljudi bore protiv te pošasti, kod nas nezreli novinari još to veličaju. I nije ni čudo što se omladina lijepi za taj glamur, gdje je djevojkama najvažnije odnjegovano tijelo, pa im je glavna priča o manikiru i pedikiru. Znamo da su danas vrijednosti potpuno pobrkane, a to je najpogubnije za generacije koje dolaze.
Između ozbiljnog posla, saznavanja o mnogim naučnim dostignućima i ispraznog čavrljanja u "Velikom bratu" i "Farmi" je ogromna razlika. U ovom drugom slučaju potrebno je imati sise i mišiće, praznu glavu i istetoviran trbuh pa biti popularan u raji. A televizijski urednici ništa nisu bolji od blentave omladine, umišljajući da će privući televizijsku publiku tim kretenskim emisijama.
Nekada davno je Sokrat osuđen na smrt pod optužbom da je kvario omladinu. U srednjem vijeku Inkvizacija je spaljivala sve one koji su se ogriješili o crkvene kanone. U staljinističkim zemljama sprovođena je cenzura, omladina je podvrgnuta rigoroznom režimu, gdje se jasno znalo šta valja, a šta ne valja. Demokratija nam je donijela slobodu izbora, ali je takođe slobodno ukazivati na banalan način života.
Niko ne treba omladini da popuje kako će živjeti. Ali društvo se organizuje da uspostavi neka pravila, da se zna šta valja, a šta ne valja. Niko danas omladini ne govori koje su vrijednosti života (osim možda religije). Današnji naš čovjek nema nikakvog orijentira, pogotovo mladi.