U Beogradu je formirana Vlada koja je praktično ostala bez opozicije, u Ljubljani je Vlada pala, a u Zagrebu Vlada je zapravo u opoziciji prema svom premijeru, samo što se to nitko ne usuđuje deklarirati.
U Bosni, naravno, stanje je nepromijenjeno, institucionalni odnosi onemogućavaju da se uspostavi demokratski sustav jer međunarodna uprava ne dopušta da se država politički emancipira, iako istodobno to ultimativno traži od svih lokalnih političkih protagonista.
Dubinske razlike u političkoj krizi što se simultano razvijaju u zemljama regije zapravo nisu velike - osim u pogledu Bosne, naravno, gdje je sve fundamentalno i generički sasvim drukčije jer ne postoji politički subjekt, ne postoji nacionalna država, a nije uspostavljena federacija, dok u Europi, gdje Bosna i Hercegovina teritorijalno i kulturno pripada, funkcioniraju samo takve tvorbe. Znači, demokratska volja građana na kojoj se zasniva društveni konsenzus, može se suspendirati na visokim katovima "nadgradnje", u Bruxellesu, primjerice, ali na razini na kojoj operiraju ekonomija i praktična politika ne može. Da se na Njemačku preslika taj briselski ili bosanski ustroj prestala bi odmah funkcionirati njihova industrija. Zato se Europa sastoji od nacionalnih ili unitarnih država. To nigdje ne piše, nije dio "europske pravne stečevine", ali tako jest, to je "eurorealnost". Američki diplomatski intervencionizam može to lokalno suspendirati primjenom neproporcionalne sile, kad za to postoji presudna potreba, recimo u slučaju bliske ratne opasnosti ili zbog nekih geostrateških razloga, ali kako sada to više, srećom, na Balkanu nije nužno, a ni potrebno, bez obzira na zbivanja u Ukrajini, razne domaće prosvjede i trista "potencijalnih mudžahedina", ništa, pa ni to, čini se, ne može oživjeti bezvoljni politički kurpus s malo više od tri milijuna polumrtvih duša.
Izdvojena svojom pojavom čudnovatog kljunaša novog balkanskog pograničja, razapeta između svjetova, prvi put u svojoj povijesti ne zbog jezika, pisma, religija ili nacija, nego zbog benevolentnog političkog idealizma arhitekata mira, te korumpirane birokracije koja njihove ideje provodi, Bosna i Hercegovina, koja se svojom formom naprosto ne uklapa ni u jedan format, samo marginalno participira u velikoj političkoj krizi što je sad zahvatila države nastale na području bivše. A kriza je uzrokovana ekonomskim zaostajanjem regije i država-sljednica stvorenih na razvalinama egalitarnog socijalizma nesvrstane Titove Jugoslavije.
Dubinske razlike u političkoj krizi što se simultano razvijaju u zemljama regije zapravo nisu velike - osim u pogledu Bosne, naravno, gdje je sve fundamentalno i generički sasvim drukčije
No, u doba europske konjunkture i proširenja Unije za protekla dva desetljeća ubrzano su se razvijale čak i takve nesavršene države poput Slovenije, Hrvatske i Srbije, nastale prilikom raspada prethodnog ustroja, te oblikovane ratovima i potonjom kataklizmičkom demokratizacijom za koju je bio potreban silan angažman Centralne obavještajne agencije i Američkog ratnog zrakoplovstva. Žalosno je što priče iz toga razdoblja obnove i izgradnje nisu nikad filmovane pa nisu ušle u popularni folklor, a zasluživale su barem neku komediju Srđana Dragojevića, ako već nemamo talente koji bi s neorealističkim prosedeom i patosom ponovili planetarni uspjeh Veljka Bulajića. Tako je tih petnaest godina uspona doslovce iz pepela brzo zaboravljeno - velika ekonomska kriza, kolaps nekretninskog i investicionog sektora osnovan na jeftinom, fiktivnom novcu generiranom u bankama hiperprodukcijom "financijskih derivata", svih je ispunila jedino osjećajem totalnog neuspjeha i sve gubitnike te tranzicije navelo da se osvrnu na iluzornu prošlost posljednjeg balkanskog totalitarizma. Nisu mislili na ljepote Titovije u kojoj je plaća bila sto konvertibilnih njemačkih maraka, dok su vozili clio kupljen na kredit, otplaćivali novu gajbu kupljenu bez pologa i spremali se na ljetovanje u Tursku. No, onda je nastupila svjetska, a zatim, malo odgođena, balkanska ekonomska kriza.
U zemljama Europe brzo je došlo do otrežnjenja, pukao je nekretninski balon, raspršile se iluzije o državi blagostanja s neograničenim pogodnostima za namještenike zaštićenog javnog sektora u tim bazično socijalističkim državama, gdje je samo krupni kapital u rukama oligarhije, a sve ostalo zasnovano na perticipativnosti i besklasnoj društvenoj pokretljivosti. No, kad se povukla ručna, svi se zbrojili pa socijalni sektor pretrpio velike redukcije, te implodirale prevarantske mediteranske ekonomije poput grčke i španjolske, robustna se europska privreda konsolidirala te opet počela štrikati male poene rasta. Suočena s izazovima brzorastućih ekonomija "tigrova" u južnom azijskom pojasu, od Turske do Vijetnama, te s beskrupuloznom eksploatacijom resursa u Rusiji i Kini, Europa se sama sebi čini prilično osujećenom, ali to je, s druge strane, najbolje mjesto za život na planetu, a osim toga - posao ide, ljudi rade i još zanovijetaju samo malobrojni besposličari koji su donedavna zazivali revoluciju potlačenih studenata društvenih nauka koji neredovito daju ispite. No, ta europska stvarnost nije, naravno, stvarnost na Balkanu.
Države su ovdje prošle tranziciju tako što je nisu prošle, socijalizam je trajno ostao osnova društva i ekonomije kojom upravljaju političari, a ne kapitalisti. U normalnim državama kapitalisti upravljaju politikom, u nenormalnim, politika ekonomijom. Što je država manja i slabija, to je takva podjela moći nepovoljnija - nemaš li na raspolaganju resurse koje trošiš, nećeš moći sakriti ekstenzivni rast u svom modelu lažnoga progresa.
Postjugoslavenske države potrošile su svoj osnovni resurs u posljednjih dvadeset godina - to je bila velika rezerva "društvene imovine", koja je u međuvremenu raspodijeljena stanovništvu (zemlja, stanovi) i tajkunima (krupna poduzeća, banke). Država se dotle zaduživala da financira socijalni sustav i gradnju infrastrukture. Kad je dotok prestao, ekonomija je kolapsirala jer je nije ni bilo - bivše državne firme preuzele su neznalice, koje su ih na veliko upropaštavale, a na sitno potkradale (ubijale kravu za kilo mesa). Problem je u tome što se nova privreda gradila "odzgor prema dolje", a ne obrnuto, s izuzetkom Slovenije, gdje je to bilo dvostrano… Rezultat? U Sloveniji imaš zdrav sektor malog i srednjeg poduzetništva okrenut izvozu na nišna tržišta Zapada (oko 55% ekonomija) i propali mješoviti javni (tajkunsko-državni) s velikim firmama i bankama koje su totalno kolapsirale. U Hrvatskoj je normalna ekonomija slaba, državna u banani, a u Srbiji uopće nema one normalne - prethodne su je vlade totalno potaracale te izručile tajkunskom lobiju.
Pritom, jedino u Srbiji postoji politička opcija koja to tako vidi i priznaje i spremna je povući poteze da to promijeni. Problem je što je ta opcija sad postala vladajuća, što je to Vlada bez opozicije i bez uporišta u ekonomskoj strukturi koju sačinjavaju jedino tajkunska poduzeća (dok su sva ostala propala i mogu se mirno zatvoriti). Dakle, Vlada bi morala ukinuti svoju svemoć, a jedini oslonac za to joj je upravo politička svemoć kojom raspolaže. Dakle, da to obavi, Aleksandru Vučiću treba koncentracija i spiritualna moć Davida Copperfielda, s tim što on mora postići da slon nestane - zapravo.
Države su ovdje prošle tranziciju tako što je nisu prošle, socijalizam je trajno ostao osnova društva i ekonomije, kojom upravljaju političari, a ne kapitalisti
No, bez obzira koliko taj zadatak bio težak, u Srbiji napokon postoje politički preduvjeti da se riješi. A u Sloveniji i Hrvatskoj?
U Sloveniji upravo se raspala Vlada lijevog centra kojoj je predsjedala "tehnička" predsjednica Alenka Bratušek. Ona je najavila prodaju banaka i velikih državnih poduzeća, u skladu s očekivanjima Bruxellesa, gdje su nervozni zbog slovenskog vanbudžetskog zaduživanja iznad dozvoljenih granica. Tada joj je podršku uskratio Zoran Janković, osnivač i pravi "vlasnik" te stranke koja je i stvarana kao njegova osobna lista. Janković je u osnovi socijalist i socijalistički menadžer sklon voluntarističkim inicijativama, sve prije nego liberal, tako da su mu na kongresu održanom koncem prošlog tjedna, gdje je zbacio Alenku, podršku uskratili i oni koji su ga stvorili - bivši predsjednik Milan Kučan (za čiju je nećaku Janković oženjen), te ekonomski strateg slovenskog etatizma, dr. Jože Mencinger. Stranka se tako raspolovila i bit će potrebni novi izbori, na kojima će vjerojatno pobijediti Janez Janša s koalicijom desnog centra, ako sam i završi u zatvoru (upravo je osuđen zbog korupcije na dvije godine zatvora). Janša je barem liberal, a njegova prethodna vlada bila je vrlo profesionalna, ali slovensko je društvo politički podijeljeno na lijeve i desne nacionaliste koji se jedino slažu oko toga da nijednu slovensku firmu ne treba prodati jer će narod inače pasti u ropstvo strancima. Te ideje na Balkanu su uglavnom iščezle, tako ne razmišljaju čak ni članovi srpske ekstremističke organizacije "Dveri srpske" (jer su barem pobornici pravoslavnog ekumenizma), ali u Sloveniji to je kod ljudi dominantno razmišljanje. Njihov je problem što još nisu posve propali.
U Hrvatskoj stanje je konfuzno - ekonomija je kolapsirala, a na vlasti je stranka koja je poput Vučića obećavala da će provesti rigorozne reforme. Onda je premijer odlučio da ipak neće i vođenje ekonomija prepustio je ministru financija, grobničkom škrcu i fiskalnom sadistu Slavku Liniću, koji Hrvatsku ubrzano vraća u socijalizam, uvodeći staljinizam s ljudskim likom njegovih riječkih prijatelja, riječko-istarskih tajkuna. Stranka je užasnuta, ali tu ništa ne može učiniti jer se nije spremna odreći patronaže, političkih položaja, službenih audija i prinadležnih ljubavnica zaposlenih po privrednim javnim kućama u javnom sektoru. Dakle, očekuje se pobjeda desnice, HDZ-a, u kojem ima nekoliko liberala. No, do toga može doći tek za dvije godine, u roku redovnih izbora. Stvaraju se doduše i neke regionalne političke organizacije Trećeg puta, ali je tu teško naći više od jednog ekonomskog stratega normalne, europske liberalne provenijencije. Tako će, kako je govorio jedan moj kolega, stari novinar koji je svašta preživio, pa čak i logor Mauthausen, ovdje "prilike biti još i puno gore, prije nego što postanu išta bolje…"