Još pre nekoliko nedelja, u tekstu o predstojećem referendumu u Srbiji, procenio sam da će se kao i sve drugo čega se dotakne Vojislav Koštunica i referndum pretvoriti u farsu. Naročito me je u tome ohrabrivala činjenica da će glasanje kao nikad i nigde u svetu trajati cela dva dana. Ono što smo gledali prethodnog vikenda u Srbiji prevazišlo je sva moja očekivanja. Po pitanju farse, naravno.
Danima pre famoznog vikenda svi građani Srbije su bili svedoci i žrtve neviđene proreferendumske kampanje vlasti. Zbog njene prizemnosti, zbog opsesivne i bolesne želje da se apsolutno svi, pod bilo kojim izgovorom, bilo kojim sredstvima, čak i najbanalnijim prevarama i manipulacijama dovuku na glasačka mesta, ova kampanja nas je neprijatno podsetila na vreme Miloševićeve vladavine.
Uprkos jednomesečne zloupotrebe svega i svih, uprkos permanentnom ataku na zdrav razum - dogodio se fijasko!
A, trudili su se i lepo nas pozivali na glasanje najviši predstavnici svih konfesija, kao i armija javnih ličnosti, nudeći nam `Dobre dane za dobro Srbije`. Njihovom apelu prvog referendumskog dana odazvalo se jedva 18% upisanih birača. I to je jedina istina i pravi pokazatelj odnosa građana Srbije prema novom ustavu i svemu što im on navodno donosi.
Kod nas se referendumi ne raspisuju s ciljem da bismo saznali šta građani o nečemu misle. Zato je verovatno noć između subote i nedelje bila najduža za Koštunicu i njegove saradnike. Posle te duge i strašne noći, osvanula je još strašnija nedelja. Od ranog jutra kreće medijska tortura i ponavljanje poziva građanima da izađu na referendum. Međutim, ni bezbrojni pozivi Koštunice, Tadića, Nikolića i ko zna koga nemaju nikakav efekat.
U nedelju u tri sata posle podne, zbunjeni predstavnici CESID-a obaveštavaju javnost da je izlaznost na nedovoljnih tridesetak procenata. Ali, to nije najlošija vest. Po njima evidentna je nervoza, koja je zahvatila državni vrh i prenela se na izborne komisije. Tako da su već registrovani primeri drastičnog kršenja izborne procedure, i to oni najteži - glasanje za odsutna lica i glasanje bez lične karte. Gledajući u svoje cipele i birajući reči nisu smeli ni da pomisle, a kamoli da kažu da referendum najverovatnije neće uspeti. Zašto? Zato što dobro znaju, kao i svi mi, da su naši lideri išli u Vašington i Brisel da mole, da se u Srbiji pre saopštavanja odluke o statusu KiM, donese ustav u kojem će zbog zamlaćivanja birača pisati da je ono deo Srbije, a da se nakon toga održe izbori.
Molba im je uslišena, jer njih tamo baš boli uvo kako će Srbi doneti svoj ustav i šta će u njemu pisati.
Nakon ove konferencije za štampu, nastavljaju se pozivi na glasanje, ali i počinju pretnje i kletve radikalskih prvaka, koje se vrlo brzo pretvaraju u moljakanje građana da spreče neminovnu bruku pred svetom i onemoguće Albancima veselje. Ali, opet slaba vajda.
Čudni su putevi Gospodnji i neznano otkuda stiže naredba da se upotrebi najjači adut. Donesoše na jedno glasačko mesto građanina Gojka Stojčevića, koji je eto baš sad u 92. godini života odlučio prvi put da iskoristi svoje građansko pravo, tj. da glasa. Mnogi se iznenadiše kad u liku ovog časnog starine prepoznaše patrijarha srpskog gospodina Pavla.
Ali, opet mršavih 40%. Nastaviše se apeli, molbe, kukanja, a onda neka višnja sila uze stvar u svoje ruke i poče pravi `stampedo`. Za dva sata izađe neverovatnih 10% građana i eto Voje nadomak cilja. Tada nam svu muku i neizvesnost prekrati Gebels lično. Valjda mu pripala muka od onoga što je gledao, pa ustade iz groba i ode pravo na RTS i izjavi da je referendum već uspeo i da je izašlo 50% građana. To što takve informacije nemaju ni RIK ni CESID nikoga nije zabrinulo, naprotiv svima je laknulo.
Dežurni kvazipsiholozi i kvazisociolozi počeše brže-bolje da nam objašnjavaju da je nebeski narod baš takav, da sve voli da radi u poslednji čas, odnosno u minut do dvanaet. I zbunjeni CESID-ovci shvatiše o čemu se radi, pa i oni sat vremena posle Gebelsa objaviše da je već glasalo 50% i da će izlaznost najverovatnije biti između 53% i 55%, što će biti dovoljno da stvar uspe.
I ako mislite da me je sve ovo zadovoljilo, grdno se varate. Mene je oduševio Paja Patak. Da, Paja Patak sa bradom, poznat po tome što je granicu ljudskog beščašća spustio prenisko čak i za Koštuničinu Srbiju. Onaj što je neslažući se s politikom svoje stranke iz nje demonstrativno istupio, da bi onda postao njen počasni predsednik. Onaj što je iz protesta podneo ostavku na mesto predsednika Skupštine, a na njenom čelu je i danas. Da je ova odluka bila mudra i dalekovida pokazalo se kada su ministri iz njegove stranke podneli ostavke. On je to pred poslanicima i narodom proglasio neukom dečjom igrarijom i rekao da ne proizvode nikakvo pravno dejstvo jer u stvari to nisu ostavke, već samo informacije o ostavkama.
E, taj Paja se iz čista mira pojavio pred novinarima u nedelju popodne i obavestio ih da strašno žuri, jer i pored toga što je referendum, on ima ranije preuzete obaveze. Ovaj put, doduše, ne ide u Mađarsku ni Vrnjačku Banju, niti da bodri fudbalsku reprezentaciju, već na svadbu. Zapanjenim novinarima reče da se ženi neki od njegovih šofera, a i da je mlada u poodmaklom stadijumu trudnoće!!!??? U Skupštini se pojavio u 20 časova, kao što je obećao i nekoliko minuta, čudno se osmehujući, glumio Radeta Bulatovića (pričajući gluposti), a onda nam `odao tajnu` - da se on ne bi tako kliberio da referendum nije uspeo. To što su birališta u to vreme još bila otvorena nikoga nije uzbudilo.
Možda ste i sami nešto od ovoga videli na TV ekranima. Šta sigurno niste videli ni vi, ni ja, ni građani širom Srbije. Niko nije objavio izjavu ili dao priliku nekom građaninu koji nije izašao na glasanje da to pred TV kamerama javno obrazloži.
Tek nakon `uspeha` referenduma da brane čast zdravog razuma Srbije mogli su Ljubomir Živkov u svom redovnom nedeljnom komentaru, kao i Jelica Minić, Miša Brkića i naročito Vladimir Todorić, koji su izneli mnoštvo kritičnih opservacija na ceo događaj u jednoj emisiji TV Studija B. U istoj emisiji podsetili smo se na '98. godinu i referendum koji je organizovao Milošević da bi se na njemu 95% građana izjasnilo protiv mešanja međunarodne zajednice u rešavanje statusa Kosova.
Jedan od retkih koji je rekao da se time problem ne rešava, jer Milošević nema nikakvu viziju, bio je dr Zoran č