U selu Vitanju pored Celja, novcem Europske unije sagradio je golemo Kulturno središče europskih vesoljskih tehnologij - centar za kulturalizaciju svemira. Fasciniran arhitekturom, ali nadasve likom i djelom Živadinova, Rem Kolhaas pozvao ga je da predstavlja svoju zemlju na Biennalu.
Promociji u predivnom ambijentu samostanskog atrija između Dogane i crkve Santa Maria della Salute, prisustvovao je heroj Ruske Federacije, kozmonaut dr. Oleg Kotov (rođen u Simferopolju na Krimu), koji je proveo oko godinu dana u svemiru. Objašnjava nam da je došao odmah pošto je "Sojuzom" sletio na zemlju s Međunarodne svemirske stanice, počašćen Draganovim pozivom, pošto je u orbiti pročitao Noordungovu knjigu "Problemi svemirskog leta", koju mu je Živadinov poslao iz Bajkonura kurirskom raketom. Slovenski ministar kulture s ponosom je pozdravio prisutne, ne mogavši sakriti uzbuđenje: Slovenija se iskazala - ubavo selo Vitanje, koje osim Draganova svemirskog instituta krasi jednagostilna, zbratimilo se s opulentnom Venecijom, metropolom svjetske visoke kulture.
Kažem Živadinovu: "Sad preostaje samo da te i službeno proglase jedinim slovenskim umjetnikom, državnim nadartistom, budući da se kao likovni umjetnik pojavljuješ u Beču i Berlinu, kao art-kozmonaut u Moskvi, kao kazališni režiser u Narodnom kazalištu u Ljubljani i sad kao veliki arhitekt u Veneciji!"
To je samo kratak opis njegova kurikuluma, jer radi skromnosti izbjegava ulaziti u detalje svoje suradnje s "Laibachom", a ne poklanja puno pažnje američkom filmu koji je o njemu i NSK snimio američki novinar, dopisnik "NewYork Timesa". Na njegovu plemenitom licu uzvišene mirnoće jedva se nazire superioran osmijeh Poirota, koji točno zna tko je ubio pastora svijećnjkom u dnevnoj sobi.
Kažem Živadinovu: "Sad preostaje samo da te i službeno proglase jedinim slovenskim umjetnikom, državnim nadartistom, budući da se kao likovni umjetnik pojavljuješ u Beču i Berlinu, kao art-kozmonaut u Moskvi, kao kazališni režiser u Narodnom kazalištu u Ljubljani i sad kao veliki arhitekt u Veneciji!"
Za to vrijeme, malo dalje… U teatru "Fenice", jedinstvenom kazalištu što nalikuje školjki od zlata, u koje se kulise dovoze gondolom, priprema se velika ljetna premijera. Predstavlja se - Republika Srpska. Direktor kazališta "Fenice" nedavno je putovao u Višegrad i ondje potpisao međudržavni sporazum o suradnji na produkciji opere Emira Kusturice "Ponte sulla Drina". Riječ je, naravno o Andrićevom romanu po kojem je libreto napisao ovaj sarajevsko-beogradski filmski režiser nagrađen u Cannesu "Zlatnom palmom". Do sada je bazirao na "Kuestendorfu", u planinskom selu sagrađenom u sibirskom stilu u srpskom nacionalnom parku Mokra gora gdje priređuje filmski festival na koji dolaze Johnny Depp i drugi gosti željni egzotike iz Pariza i Hollywooda. Versatilni Kusta, koji je u međuvremenu zarastao u raskoljničku bradu pa napadno nalikuje na Miljenka Jergovića, u posljednje se vrijeme prebacuje u Višegrad, a iz filma u kazalište, umjetnost i književnost. Svojim helikopterom stiže u rodno mjesto nobelovca i diplomata kojega pokoljenja nisu dobro razumjela pa i dalje pokušavaju odgonetnuti enigmu etničke i političke pripadnosti toga ambigvitetnog intelektulca fluidnog identita, modernog čovjeka zarobljenog na primitivnom Balkanu. Tu je Kusta opet namjerio i sagradio malo kičasti - Andrićgrad, cijeli kompleks velikih zgrada u nekom čudnom neoklasicističkom fejk stilu, uz ostalo kazalište za 350 gledatelja. Ovdje će na Vidovdan - točno sto godina poslije Principova atentata - biti praizvedena Kusturičina opera "Most na Drini". U julu, davat će se zatim pet predstava u "Feniceu", a zatim se cijeli glazbeno-scenski spektakl seli u Pariz, jer je treći koproducent, osim Višegrada, odnosno državne kase Republike Srpske, pariška opera "Chatlet". Kladim se da će se Mile Dodik pojaviti u svečnoj loži na oba mjesta. Operu je, inače, napisao violinist Kustina orkestra "Zabranjeno pušenje" Dejan Sparavalo, koji je već orkestrirao Bregovićevu glazbu za Emirov film "Cigani lete u nebo" te napisao vlastitu za Kusturičinu cigansku tragikomediju "Crna mačka, beli mačor". Dejan i Kusta i ranije su pravili razne punk opere, muzičke inscenacije te kao artistički cigansko-balkanski orkestar nastupali po Japanu, u Buenos Airesu, Izraelu…
Operska izvedba u Veneciji i Parizu povratit će Kusturici artističku auru, koja je u posljednje vrijeme malo izblijedila, jer odavna nije snimio film. Sprema jedan s Monicom Belucci, ali to dosta traje, a kad se realno pogleda, danas je umjetnost veći spektakl od bilo kojeg filma bez specijalnih efekata.
Da, i Hrvatska je bila predstvaljena na Biennalu. U "Barutani", između Litve i Albanije, koja je imala jako zgodan postav - a njihov kurator raspitivao se kako da dođe do autora najznačajnije moderne gradnje u njihovoj zemlji, prekrasne zgrade prištinske sveučilišne biblioteke koju je projektirao zagrebački arhitekt akademik Andrija Mutnjaković. Ohrabrujemo ga - živ je, ima 85 godina, javite mu se, bit će razdragan…
Što sadrži hrvatska izložbica? Puno malih sličica raznih kuća koje su, u modernom slogu, projektirali poznati hrvatski arhitekti. Već smo milijun puta vidjeli te Vidićeve, Planićeve i Kovačićeve zgradice koje treba da pokažu kako Hrvati pripadaju kulturnoj zajednici europskih naroda. Ali sad to ne pokazuju, nego stvaraju upravo suprotan dojam kad se ovako, u nevrijeme, izvan konteksta izlože pa pokažu mentalno zaostajanje u provincijalnoj izolaciji. Taj narativ modernističkog trijumfalizma bolno je out, zastario, nereferentan, neeuropski, antiglobalan, bedast. Nije stvar u tome da arhitekti grade kuće koje imponiraju posvećenim specijalistima, poručije cijeli ovogodišnji postav Rema Kolhaasa, nego je stvar u tome da se kolektivni um kritičkog urbanizma suoči s najkrupnijim problemima modernog društva. Svaka budala ili apsolvent arhitekture može projektirati dopadljivu "urbanu vilu" nalik na bunker, za nekog buržujčića koji je malo raširio krila. No, stvar je u tome da pojmiš današnji svijet, izađeš na tržište ideja, nađeš negdje svoje mjesto, zasnuješ svoj estetski odgovor na suvremenost i kreiraš civilizaciju u svom vremenskom i prostornom segmentu. Može to biti Andrićgrad koji producira punk opere s odjekom sarajevskog novog primitivizma, može to biti vitanjska posveta "prvom arhitektu svemirskog habitata", izumitelju orbitalne stanice, Hermanu Potočniku Noordungu, ili pak duhoviti kup seljačkih tronožaca od kojih je izgrađena kontura neke nastambe kao autoironična poruka kosovskih arhitekata - Hej, mi smo tek na početku… Ali ona uvijek ista, dosadna i lažna priča o staroj i autentičnoj hrvatskoj kulturi europskih obzorja, o pripadnosti modernitetu i kad više nije moderan, nego štreberski lekorbizijeovski manirizam, to se više zbilja ne da podnijeti, a nikoga i ne zanima… Primijetio sam na tom našem jadnom štandu u "Barutani" zamjenika kultur-ministrice, koja je izostala jer je sigurno kao i obično indisponirana, a on je samo šmugnuo jer mu se valjda nije dalo tu zadržavati, da ga ne povežu s tom tihom katastrofom odsustva inspircije i bilo kakvih stvarnih ambicija.
Svaka budala ili apsolvent arhitekture može projektirati dopadljivu "urbanu vilu" nalik na bunker, za nekog buržujčića koji je malo raširio krila. No, stvar je u tome da pojmiš današnji svijet, izađeš na tržište ideja, nađeš negdje svoje mjesto
Na kraju munjevitog istraživanja venecijanske sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, otišli smo na susret s demiurgom, Andreom Palladijem, genijem arhitekture i samim njenim izumiteljem. Na kanalu Brenta, koji spaja njegovu rodnu Padovu s venecijanskom metropolom, nalazi se čuvena "Villa Malcontenta". Gradio ju je, naravno, od cigle, sve fasadirao štukaturom, a renesansne stupove slikao kao freske. Štokovi i kamini su blistavi mramorni dragulji, sve ostalo - moderna kulisa. Bramante ili Michelangelo, za cijeli bi život uspjeli završiti jednu ili dvije građevine, a Palladio ih je podigao stotinu - proporcije, volumen, superioran ukus, ambijent, atmosfera, sve je to važnije od santi porfira i karare, te bazaltnih stupova koje mukotrpno treba vući iz Egipta… Nadimkom "Malcontenta" vila je, zapravo, "Villa Foscari" - podizali su je Nikola i Ludovik Foscari, kako piše rimskim kapitelom na samom zabatu, pripadnici obitelji koja je dala velikoga dužda Francesca, o kome je Byron napisao dramu, a Verdi je uglazbio kao operu. Tko danas posjeduje vilu, pitamo. U posjedu je obitelji, naravno. A što radi današnji gospodin Foscari? On je profesor arhitekture na Sveučilištu Foscari u Veneciji. Tako se zove jer se nalazi u njegovoj kući, Ca Foscari na Dorsoduru, pored Canala Grande, točno preko puta muzeja "Plazzo Grassi", koji je također kupio Pinault. I žena profesora Foscarija s Universita Foscari smještenog u Ca Foscari je tu profesorica arhitekture. Ovdje u "Malcontenti", vikendici na Brenti, provode, pak, vikende, skupa s prijateljico, Zahom Hadid. Ona im je poklonila svoju divovsku skulpturu, studiju zlatnog reza, vidite, ondje, zauzima cijelu pokrajnju dvoranu… Da, vidimo. I? Ništa, poučeni, ali ni malo pametniji, vraćamo se u Zagreb.