Juna 1967, jordanski kralj Husein se suočio sa velikim problemima u parlamentu svoje hasemitske kraljevine koji su pretili da naruše stabilnost zemlje. U isto vreme Sirija, Irak i Egipat su se spremali za rat protiv Izraela, dok samom Jordanu nije ni padalo na pamet da im se priduži. Tada je jedan od savetnika predložio kralju da održi vatreni govor protiv večitog neprijatelja i time prekine svađe u ljuto sukobljenom parlamentu.
Kralj Husein je poslušao svog savetnika i zapaljivim rečima pozvao svoje ljuto podeljene podanike na jedinstvo pred konačni obračun sa jevrejskom državom. Bio je to dobar govor, čak predobar.
Sutradan, na hiljade naoružanih Jordanaca se pojavilo ispred kraljevske palate tražeći od svog suverena da ih povede u rat. Kralj Husein nije imao kud i nespremni Jordan se nevoljno pridružio koaliciji.
Epilog tog govora - i kratkog šestodnevnog rata - bio je posebno bolan za Jordan, i to dugoročno. Izgubio je Zapadnu obalu i istočni Jerusalim.
Pouka ove priče političarima je jednostavna: Pazi šta pričaš jer nikad ne znaš ko će te shvatiti ozbiljno, a naročito kada se to radi u kriznim trenucima i područjima nabijenim emocijama i tenzijama.
Balkan je ponovo u žiži međunarodne javnosti, strah i nimalo bezazlene tenzije ponovo rastu zbog Kosova. Na stotine poznatih, ali i još više bezimenih ljudi širom planete čine maksimalne napore da smire situaciju i da se izbegne još jedno krvoproliće. SAD, EU i Rusija, kao da nemaju pametnija posla, a i te kako ih imaju, posvećuju sate i sate pregovora na vrhu, novca i energije da bi se postiglo koliko toliko prihvatljivo rešenje.
A kako je to u ratom razorenoj BiH?
Demokratski izabrani lideri u Federaciji i RS oni koji nisu učestvovali u ratu trude se, svako na svoj način i u okviru svojih mogućnosti da omoguće bolji život za svoje sugrađane i približe zemlju EU.
Premijer RS Milorad Dodik, zakleti neprijatelj anti-haškog lobija - koji mu je lično radio o glavi - i njegova vlada su za samo godinu dana postigli onoliko koliko sve vlade pre njih. Prodat je `Telekom Srpske` za skoro 650 miliona evra koja će opet biti ubačena u unapređenje privrede u bici za dizanje standarda života svih građana i stabilnost RS. Četiri milijarde dolara se planira u raznim investicijama u narednom periodu. Rešavanje krize u Srebrenici donelo je premijeru i njegovoj vladi pohvale od svih zvaničnika SAD i EU. Sama njegova vlade je multietnička, propisi za strana ulaganja su prepolovljeni i pojednostavljeni, a sama činjenica da je više od 200 firmi iz Federacije preselilo svoja sedišta u RS zbog toga i nižeg poreza, govori više nego hiljadu reči.
Visoki zvaničnici SAD - kongresmeni, senatori, visoki funkcioneri Bele kuće, naglasili su Dodiku tokom njegove nedavne posete SAD da je cilj politike Bele kuće u BiH stabilnost i što brža integracija u EU i da se na njega nedvosmisleno gleda kao na ključnog garanta ostvarenja tih ciljeva. Na njega se gleda kao na prijatelja SAD - bez međutim, i ili ali.
Svi ključni zvaničnici EU i SAD priznaju da je Dodik napravio velike kompromise i u ustavnim promenama i po pitanju reforme policije. To su potvrdili i Oli Rehn i Doris Pak i drugi.
Njegov po sto puta ponovljen stav po pitanju rešenja Kosova - da se to tiče Srbije, a ne RS i BiH, naišao je na veliko odobravanje u EU, SAD i među političarima BiH, priznali oni to javno ili ne zarad dnevne politike.
Jedini preostali ratni lider - Haris Silajdžić u isto vreme ponovo se zalaže za ukidanje RS, zacementirane Dejtonskim sporazumom, i entitetskog glasanja koji je jedan od kamena temeljaca Sporazuma i garant da se nikad ne ponovi jedan od glavnih razloga za rat - preglasavanje jednog od naroda. Zna Silajdžić da se to neće desiti i da međunarodna zajednica, izuzev nižerangiranih pojedinaca, ne može insistirati na tome.
Po svemu sudeći pare su već bile odvojene, a verovatno delimično potrošene na kampanju protiv RS koja je trebalo da usledi da je presuda Međunarodnog suda u Hagu bila drugačija. I sada - `ajd da se ne bace`..
Umesto da se usredsredi na budućnost i dalju izgradnju mostova među narodima Silajdžić kreće u napad protiv RS i Dodika, lično. On zna da je već jasno označen kako kočničar reformi u BiH i zato igra kao kockar na sve ili ništa.
U toj igri koristi sva sredstva, počevši od odbijanja da se uopšte pregovara dok god postoji RS, čime tera neke diplomate da bezuspešno mole Dodika da pravi kompromis na kompromis u lažnoj nadi da će time da odobrovolje tvrdog Silajdžića. U toj igri koristi lažne intervjue, rent-a-institute kao Stratfor čiji uvaženi stručnjaci, za koje ama baš niko bitan u SAD nije čuo, pljuju po Dodiku i njegovoj poseti SAD koja se odvijala pod skoro nemogućim okolnostima. Konstatacija da je Dodik prijatelj radikala je smešna čak i njegovim najljućim neprijateljima, a kamoli autentičnim analitičarima i zvaničnima SAD. Ali valjda čovek odrađuje `sve za pare` i ne dozvoljava da istina stane na put dobroj priči.
Silajdžić vrlo dobro zna da poseta SAD završila Dodikovim uspehom i to najbolje objašnjava njegovu reakciju.
Uostalom, u saopštenju povodom neuspelih razgovora, Stejt department je na svoj karakteristično vešt način udario diplomatsku packu upravo Silajdžiću: `Ovi lideri (Silajdžić i Dodik) moraju da rade unutar okvira zadatih Dejtonom koji uključuje državu BiH i njena dva entiteta - RS i FBiH - kako bi rešili ova pitanja`. Drugim rečima, Vlada SAD i dalje podržava dejtonske okvire i integritet RS!
Nemajući kud, Silajdžić se nada da će kreiranjem haosa i blokadom reformi u ime ogorčenosti zbog neospornog zla pre 15 godina, ali za koje niti je ceo srpski narod niti ova vlada kriva - što jasno stoji u presudi Tribunala - naterati međunarodnu zajednicu da nametne rešenje. I da zagorča dolazak novom visokom predstavniku, za kojeg se zna da je prekaljen borac u balkanskom galimatijasu.
Pored svega rečenog, ono što je opasno po još krhku, ali nezaustavljivu demokratiju u BiH, je i to što se ponovo neki mediji uređuju u kabinetima i telefonskim pozivima, ponekad i na engleskom jeziku zarad nekog višeg, ali sigurno uskog i kratkoročnog cilja. Isto kao 1990/91.
Što se ponovo teraju ljudi u selidbu, pod šatore, kao da nisu dovoljno propatili do sada. Što se ponovo podižu tenzije po linijama entiteta. Što se opet zanemaruju interesi jednog naroda, recimo hrvatskog, koji se u najnovijoj igri ništa ne pita. Što nije bitan sopstveni narod, nego uski interes malog broja ljudi. Što se opet čuje ratnohuškačka retorika u kojoj su najzastupljenije reči: genocid, krivica i osveta. Što se opet otvara Pandorina kutija religije koja se koristi za ostvarenje političkih ciljeva. Što se strani investitori ponovo pitaju da li je pametno investirati u BiH. Što narod brine da li će mu se opet smrknuti, taman kad je konačno počelo da sviće. Što ponovo većina ćuti i gleda kako im manjina zagorčava život.
Zarad toga, a i mnogo drugog što svi u BiH vrlo dobro znaju, neodlučna međunarodna zajednica mora jasno i glasno reći gospodinu Silajdžiću da je vreme nametanja rešenja spolja prošlo. To mu je učinila već nekoliko puta, ali očito da mora još jasnije i još glasnije. Jedino tako će naterati Silajdžića da se okane huškačke retorike i sedne za pregovarački sto i sa predstavnicima SVIH parlamentarnih partija i sva TRI naroda BiH nađe mudra, održiva i dalekosežna rešenja za dobrobit SVIH u BiH, ali i celog regiona. I da se rat jednom za svagda zakopa, uz svo dužno poštovanje žrtvama.
Sećam se dobro Dejtona i uloge Harisa Silajdžića u tim neizdrživo teškim pregovorima. Dok su mnogi noćima kao mravi radili na mapama, ustavu, aneksima i ostalim pitanjima kako bi se Sporazum potpisao posle tri teške nedelje, Silajdžić je neuporedivo više energije posvetio svrgavanju svog rivala Muhameda Šaćirbeja, najzaslužnijeg što su Bošnjaci glatko dobili medijski rat u svetu. I u tome je uspeo. Šaćirbej je dao ostavku, ali zato su svi drugi zaslužniji za Dejton i prestanak užasnog rata od Silajdžića. Možda je u tome i odgovor zašto je Silajdžiću Dejton stran i zbog čega za njega ne mari.