Svećenici su isto slabi ljudi, a zbog svoje slabosti daju povoda za osudu i kritičke poglede svijeta. Tako je, ipak, jedan od hrvatskih katoličkih biskupa, riječki nadbiskup dr Ivan Devčić, prekinuo grozomornu šutnju Katoličke crkve u ovom dijelu svijeta na sve strašnije pedofilske afere u redovima klera diljem planete.
Šutnja koja obeshrabruje i to u danima sjećanja na žrtvu Isusa iz Nazareta na križu, koji je položio život za otkupljenje svijeta i za dobro svih patnika. Mališana i ostalih žrtava pedofilije napose.
U aferi se našao involviran i sâm papa Benedikt XVI koji se priprema obilježiti petu godišnjicu kao nasljednik Ivana Pavla II. Prije točno pet godina Crkva je bila zabrinuta za zdravlje pape Ivana Pavla II koje je bilo jako narušeno. Na Veliki petak, tijekom pobožnosti križnog puta iz rimskog Koloseuma, koju je tadašnji papa u tišini pratio iz svoje sobe, čitao se tekst pročelnika Kongregacije za nauk vjere kardinala Josepha Ratzingera. Papin život je kopnio, a Ratzinger kritizirao situaciju u Crkvi rekavši kako je ona poput lađe koja tone, koja pušta vodu na sve strane.
Pet godina nakon tih burnih događaja u Vatikanu, Crkva i dalje podsjeća na lađu, onu istu o kojoj je govorio Ratzinger. Brojni pedofilski skandali nisu ostali zabilježeni samo tijekom pontifikata Ivana Pavla II, već su se počeli širiti i po mnogim drugim lokalnim crkvama diljem svijeta. Austrija, Irska, Njemačka, Brazil, Švicarska… Svakom vjerniku se postavlja pitanje gdje je kraj tom dugačkom popisu.
Promatrajući sa distance možda je teško razumjeti zašto se Benedikt XVI našao usred medijske oluje koja bjesni oko jednog slučaja svećenika zlostavljača u Njemačkoj od prije 30 godina. No, priča može imati prilično duboke implikacije i to ne samo na papu već i na sposobnost Katoličke crkve da ispliva iz skandala seksualnih zlostavljanja koja su je mučila prošlog desetljeća.
Katolička crkva u Njemačkoj je usred naglo rastuće krize s više od 300 optužbi za seksualno zlostavljanje protiv svećenika, časnih sestara i ostalog osoblja koje su izašle na vidjelo prošlog mjeseca, a koje se često odnose na razdoblje unazad nekoliko desetljeća. Papa je Nijemac, a kriza po prvi puta direktno dotakla i njega kroz izvještaje o svećenicima koji su služili u Münchenskoj nadbiskupiji u južnoj Njemačkoj u razdoblju od 1977. do 1982. kada je tamo nadbiskup bio upravo Benedikt XVI.
Svećenik, za kojeg je sada poznato da se zove Peter Hullermann, optužen je u kasnim sedamdesetim prošlog stoljeća za seksualno zlostavljanje dječaka iz druge njemačke biskupije - a uključuje višekratno prisiljavanje jedanaestogodišnjaka na oralni seks. Kao što je u to vrijeme bila uobičajena praksa, Hullermann je 1980. godine poslan na terapiju u München. Prema crkvenim dokumentima, tadašnji münchenski kardinal Joseph Ratzinger, danas papa Benedikt XVI, bio je izviješten da će se Hullermann podvrgnuti terapiji u njegovoj nadbiskupiji. Kada je došao u München, jedan niži crkveni službenik dao mu je zadatak u župi u kojoj nitko nije bio informiran o njegovom dosjeu. Hullermann je ponovno počinio zlostavljanje za koje je 1986. godine bio optužen za kazneno djelo. Crkveni službenici naglašavaju da je odluka da se Hullermanna stavi nazad u službu donijeta bez znanja budućeg pape. Ratzinger je u Rim otišao 1982. godine na mjesto višeg službenika Vatikana, ali Hullerman je nastavio raditi kao svećenik bez obzira na presudu iz 1986. godine sve do ovih dana kada je konačno suspendiran.
Na prvi pogled papina uloga u skandalu izgleda marginalna. To je jedan slučaj od prije tri desetljeća i Benedikt očito nije znao da je Hullermann stavljen na mjesto gdje ponovno može zlostavljati. Najšokantniji dio priče - da je Hullermann nastavio raditi kao svećenik nakon što ga je sud proglasio krivim za seksualno zlostavljanje bez obzira na to što više nije bilo optužbi protiv njega - dogodio se nakon papinog odlaska. U svakom slučaju, nameće se logičan zaključak da je ono što je Benedikt XVI napravio ili nije napravio prije tri desetljeća kao lokalni biskup mnogo manje važno od politika koje danas provodi kao papa. No, bez obzira na oprez, priča potencijalno šteti papi iz dva razloga.
Prvo, to možda nije jedini slučaj u pet godina tijekom kojih je Benedikt bio münchenski nadbiskup. Kada su slični skandali planuli u drugim dijelovima svijeta, jedna optužba obično za sobom vuče drugu. Ako otkrića isplivaju kap po kap o svećenicima zlostavljačima iz godina kada je Benedikt bio nadbiskup, to bi moglo zavezati njegovo papinstvo vođenjem bitki u odnosima s javnošću u vremenu koje dolazi. Drugo, ako se objelodane drugi slučajevi, mogli bi negativno utjecati na papinu sposobnost za rješavanje onoga što mnogi promatrači smatraju osnovom nedovršenog posla krize.
Priča izvan Njemačke može negativno utjecati na papinu mogućnost da odredi tu dimenziju krize, posebno ako se objelodane i drugi takvi slučajevi, jer ljudi mogu biti u iskušenju da postave pitanje: Može li Benedikt voditi stado biskupa širom svijeta, ako se utvrdi da je u njegovoj biskupskoj službi bilo istih problema? Strah od postavljanja tog pitanja pomaže u objašnjenju zašto je Vatikan tako osjetljiv na tu priču - i također zabrinut kamo bi sve to moglo dovesti. A čini mi se kako to pitanje muči i sve one dobre biskupe i svećenike diljem svijeta koji pomalo sa sramom nose kolar oko vrata, posramljeni zbog kolega koji su besramno uprljali duhovni poziv.
Dakako da Crkva nije zločinačka organizacija i nikad neću relativizirati svećeničko poslanje kroz koje danas stotine svećenika upravo u ovom trenutnu kada čitate ovaj tekst pomažu brojnim vjernicima diljem svijeta, dajući im duhovnu snagu i duhovnu hranu kroz sakramente, govoreći o ljubavi i svim drugim trajnim, pozitivnim i temeljnim vrijednostima. No, sa druge strane, nikada neću relativizirati odgovornost koju je Joseph Ratzinger imao i trenutno je ima, počevši od Münhenske nadbiskupije, preko Kongregacije za nauk vjere u kojoj je kao pročelnik znao provoditi razne akrobacije u vezi s pojavljivanjem seksualnih skandala, pa sada do Rimske biskupije u kojoj je biskup s titulom nasljednika apostola Petra.
Premda na vrhu, sa svim počasnim i zlatnim insignijama, pa čak i sa dogmom o nepogrešivosti (nepogrešivost?!) koja mu lebdi iznad glave, moram primijetiti kako mu nije bila dovoljna otkupnina izjava o Crkvi koja pušta vodu na sve strane i svećenicima koji su zalutali. Poglavito oni koji zaboravljaju na žrtve, premještaju pedofile u druge župe i time ugrožavaju drugu djecu, a sve samo zbog toga da bi zaštitili svoju zlatom izvezenu haljinu, svoj ugled, svoju crkvenu karijeru i svoja nimalo loša primanja i materijalnu sigurnost.