Vrijeme je ljetno, vrijeme godišnjih odmora, pa ko ima odlazi na more da se brčka, a ko je tanušan odlazi na selo kod strica, tetke, amidže, a ko nema ni tog roda sunča se na terasi ili se kupa u znoju lica svoga. To je i vrijeme kada nam vraćaju naše izbjeglice koje su se razmiljele po cijeloj zemaljskoj kugli. Obradujemo se kada ih vidimo, ima hipten godina da se nismo sreli, pitamo za zdravlje, pitamo kako su se snašli u tuđem svijetu, je li de da nema nigdje našeg zavičaja.
Kao i sve grupacije, pa i ti emigranti ne mogu se svesti pod jednu kapu. Ima većina koja u bogatom svijetu životari, standard im nije nizak, ali su zato visoke cijene, sve se plaća, uglavnom život rastegnut po kreditima. Mi ih zlurado pitamo mogu li oni tamo sjesti za hastal pod šljivom, a pored bistrog potoka, pa akšamlučiti i udisati netaknutu prirodu.
A, ima i onih koji su se grupisali po nacionalnoj osnovi, pa kad se sastanu uživaju u svom jednonacionalnom svijetu. Ništa naročito. I mi živimo u takvom okruženju. Ali takvi se često javljaju svojim prijedlozima šta u našoj zemlji da radimo, kakvu politiku da vodimo, kako da se mrzimo. A takvi ispoljavaju svoj veliki patriotizam, pripadnost svom narodu, ali iz daleka. Nisu bez razloga neki mislioci rekli da je patriotizam pribježište za hulje.
O patriotizmu bi se moglo dugo i naširoko raspravljati; samo ću reći da je meni bliži Dubrovnik, gdje sam nekada provodio ljeta, a bogami i zime, nego recimo Ljubuški, fini hercegovački gradić, u kojem nikada nisam bio. Zapravo hoću da kažem da svako ima svoju patriju, omeđenu svojim prošlim životom. Tamo gdje sam boravio, tamo gdje sam ostavio svoje uspomene, to je moja domovina. A, ovi što se busaju u prsa, što galame za svoju Bosnu i Hercegovinu, ili viču za otadžbinu Republiku Srpsku, samo slijede aktuelnu politiku.
Naš svijet u inostranstvu uveliko razdire nostalgija. A to je zapravo sjećanje na prošlo vrijeme, prisjećanje na sebe u tom minulom dobu. I čini se da je sve bilo idilično, jer smo iz svijesti nekako odstranili ružne događaje. Ta nostalgija je zapravo prizivanje prošlog života, približavanje svojim korijenima. Zato treba uveliko razlikovati nostalgiju od patriotizma.
A, kada nam navraćaju naši nekadašnji sugrađani, često se od njih očekuje da nam pomognu. Pa zapravo većina njih materijalno pomaže svoje roditelje, svoje rođake, što je lijepa cifra u donacijama ovom ovdje narodu, ovoj državi. A i njihov dolazak u rodnu grudu posredno uvećava budžet zemlje. Koristi od naših zemljaka imamo kako-tako, ali mi hoćemo više. Očekujemo da nam grade puteve, vodovode, spašavaju posrnula preduzeća. A ti naši ljudi dobro znaju, naučili su u tom stranom svijetu, da se novac teško daje iz ruke.
Dočekali u Mostaru svog bogatuna Emira Keču, koji živi u Moskvi. Kako je taj arhitekta došao do početnog kapitala ne treba pitati, jer niko od tajkuna to ne govori. Elem, čovjek ima dobre milione. I namjerio da gradi hotel u strogom centru grada, skontao da će Mostar sve više biti prava turistička destinacija. I krenuo da na mjesto ruševnog hotela "Ruža" napravi mnogo veći i mnogo ružniji.
Znate tu priču da UNESCO uvjetuje proglašenje Starog mosta svjetskom kulturnom baštinom rušenjem dijela već izgrađenog novog hotela. Mnogi su se političari raspričali, novinari raspisali o ovom problemu. Traži se krivac ko je Mostar doveo u ovu situaciju da jezgro oko Starog mosta ne uđe u spisak svjetske baštine. A, to je potpuno jasno. Onaj što ima milione, koji vrti parama gdje burgija ne može, taj Emir Kečo dobio je dozvolu za gradnju jedino potkupljivanjem. Nisu valjda stručnjaci koji potpisuju dozvole toliko mahniti da umjesto nekada prekrasne "Ruže" dozvole gradnju kasarne, izrazitog neukusa. Ili su budale ili su taj papir izdali u zamjenu za dobru lovu.
Kada sam god nekada ulazio u hotel "Ružu" divio sam se ovom skladu, ovom umjetničkom djelu arhitekte Zlatka Ugljena, koji je za ovaj hotel dobio mnoga priznanja. Jedna građevina, kroz čiji centralni dio teče potok, prilagođena je čovjeku, jedan ugodan i lijep enterijer. Taj Ugljenov rad je stradao u ratu, pa umjesto da ga rekonstruišu, Mostarci su pristali da im emigrant Kečo gradi rugobu tik pored Starog mosta. I onda mi nemojte pričati o našim patriotima u inostranstvu, koji će prodati i svoju profesiju i svoj ugled za što veći profit. Mostarci bi trebalo da Emira Keču proglase personom non grata.