Kod nas je aktuelan trend porasta broja političkih partija ili subjekata političkog života. Tako da smo na nedavnim izborima bili svjedoci porasta kako broja stranaka i političkih pokreta tako i kandidata za lokalne skupštine. A brojevi su neumoljivi - u BiH je na posljednjim izborima 3,2 miliona građana biralo 190 stranaka, 330 političkih subjekata i preko 30.000 kandidata.
Ovaj proces usitnjavanja političkih subjekata može da izgleda kao jedna diseminacija političkih ideja među građanima koji su pronašli rješenja kako stvari u društvu popraviti nabolje pa pokušavaju pozitivnom kompeticijom osvojiti odborničke mandate i doprinijeti realizaciji tih ideja. Ili može biti da je u pitanju totalna politizacija društva gdje bavljenje politikom dovodi do ogromne popularnosti, a tu je i prestiž i čast, pa bi svi da probaju da učestvuju u istom. Nešto kao "Prvi glas Srbije" ili "Veliki brat".
Ako bolje pogledamo izborne hronike naših televizija, vidjećemo da su ova objašnjenja ipak prenaduvana jer su sami kandidati u većini slučajeva izgledali i ponašali se kao da se kandiduju za "Zvezde Granda" s tim što veoma loše pjevaju, a i izgledaju. Izlaganje i takmičenje kandidata ka javnosti, za čiju se naklonost bore, može se definisati - loša gluma, česta kritika postojećeg stanja, zbunjenost i ogroman stres kod kandidata i sve to - loše ukomponovano u proizvod - glasajte samo za mene i stvari će se same po sebi promijeniti.
Prema tome, ranije pomenuti razlozi za rast broja političkih subjekata ne stoje kao takvi. Ima li neko drugo objašnjenje?
Idemo iz početka, pošto ulaznica u "porodicu politike" znači potpis najmanje 500 punoljetnih građana, državljana Republike Srpske, zatim naziv partije, sjedište, statut i politički program i ciljevi. E sad, poređenjem političkih programa vidimo na djelu "Resavsku školu", tako da su isti redovno tipizovani (programi se čine jednaki kao jaje jajetu), dok su ciljevi neuvjerljivo i "fiktivno" zalaganje za demokratiju, i gotovo obavezno opozicioniranje postojećem sistemu moći.
Da je gotovo zanemarljiv broj ovih novoniklih partija koje zaista planiraju da se bave politikom, vidimo u njihovim modus operandijima. Prvo, ne kultiviše se produktivna politička djelatnost koja se može opisati kao stvaranje političke kulture sa jedne strane i nuđenja konkretnih empirijskih rješenja sa druge strane. Očigledno je da članstvo partije ovaj produktivni iskorak ne bi shvatilo kao dobitak i ne bi vidjelo nikakav interes, te stoga strukture i vrh iste partije okreću stranku profitabilnijim transkacijama unutar već postojećih i provjerenih političkih ideja, predrasuda i resursa. E sad, pošto nema stvaranja nove vrijednosti i rješenja, onda se vrši reciklaža i eksploatacija postojećih rješenja. Drugo, samim ovim poltronstvom prema članstvu dolazi jedna druga karakteristika da se bavljenje politikom te partije neće zasnivati na reformi, promjeni i sukobu sa problemima i onima koji iste tvore, već na povlađivanju narodnoj masi.
Sad kad pogledamo sadržaj ponuđenog, vidimo prevaziđene, stare i propale ideje bez potencijala da doprinose boljoj sutrašnjici. Takva rješenja ne mogu animirati građane kojih se tiču i kojima se obraćaju, tako da dolazimo do optimističnog zaključka da će takve partije bez velike pompe propasti, bankrotirati, izgubiti podršku i nestati.
Kad bi to bio slučaj, onda bi naša pretpostavka morala da počiva na činjenici da u politici po kratkom postupku, bez izuzetka, propadaju oni politički pokreti koji ne mogu da izdrže provjeru racionalnog kriterijuma tržišne ponude i potražnje. Taj princip bi trebalo da diskvalifikuje ad hok, kratkoročne, bezidejne i na ličnom interesu osnovane pokrete na osnovu stabilnih i standardizovanih kriterijuma koji će garantovati da je ponuđena roba i njen sadržaj u skladu sa etiketom na tom proizvodu.
Nažalost, naše društvo, očigledno, nema taj minimalni uslov racionalnosti, tako da često članovi i simpatizeri političkih partija ne raspolažu objektivnim mehanizmima da provjeravaju obećanja koja su sadržana u pompeznim izjavama kandidata, obećanjima i "rješenjima". Naime, čest je primjer da se priča jedno, a drugo radi, odnosno govori se sve što žedna publika želi da čuje iako se u startu zna da je to neizvodivo. Tako se javlja opasnost od samoobmane, pa još i veća opasnost od obmane, jer je empirija jedno, a "rješenja" su drugo.
U situaciji gdje je politički život često odvojen od empirijske stvarnosti koja lomi ekstreme, dolazi se u poziciju da je veoma teško izvršiti testiranje svakog političkog koncepta tako da se mnogi diskutabilni i bizarni politički koncepti održavaju u životu.
Postaje gotovo nemoguće utvrditi koja partija ima podršku za svoj program među stanovništvom jer često nema dovoljne društvene komunikacije usmjerene iz partije ka simpatizerima i članstvu kao i prema neopredijeljenim građanima.
Nedostatak takve komunikacije onemogućava regeneraciju političke sfere društva, što vodi u nezdravi radikalizam, loš idealizam, apatiju i sve ostale manifestne oblike stanja u kojem nema protoka relevantnih informacija.
Ako sve ovo saberemo, vidimo da pomenuti subjekti odgovor ne traže tamo gdje jeste - u poboljšanju komunikacije, već u sve većem obimu "genijalnih" rješenja, što direktno dovodi do porasta količine iracionalnosti i obmane. U toj mješavini ovakvih ideja i manjku racionalnosti postaje nam jasno da će se mnoge političke organizacije u tom stanju naći u krizi.
A kada se to desi, one će se umnožavati umjesto da se gase, jer će nezadovoljni dijelovi tih novoniklih iz čisto interesnih razloga - da na brz i lak način steku moć i bogatstvo - cijepati pokrete i formirati svoje lične partije.
Ono što je ozbiljan problem je činjenica da se sa diseminacijom političkih subjekata neposredno ugrožava svaki pokušaj stabilizovanja političke situacije koja je preduslov za stabilnost, a onda i za napredak i za progres.