Zoran Đinđić u svojoj knjizi "Jugoslavija kao nedovršena država" kaže: "Način na koji neka politička zajednica raspolaže svojom prošlošću određuje formu njenog identiteta."
Dakle, kako je sad u današnjoj BiH neprevladana prošlost aktivan činilac uobličavanja političkih i socijalnih procesa?
Često je mišljenje da definisanje nekog vremena kao prošlost, u kojem se desio neki događaj koji se više ne dešava, nema nikakve veze sa sadašnjosti. Ali, to je jednostavno pogrešno.
Istina, postoje događaji i procesi iz prošlosti koji nisu relevantni za naš današnji život. Ali, prošlost je kompleskna kategorija, jer postoje segmenti prošlosti koji predstavljaju socijalni, politički i kulturni temelj života u zajednici, u društvu.Takođe, jasno nam je da se između prošlosti i sadašnjosti ne može povući jasna granica. Tačnije, ne može se precizno odrediti gdje prestaje jedno, a počinje drugo.
Profesor političkih nauka Nenad Dimitrijević kaže: "Kad govori o načinu na koji 'politička zajednica raspolaže svojom prošlošću', Đinđić nam kaže da prošlost ne postoji 'kao takva', odnosno da prošlost nije skup objektivnih činjenica. Prošlost nam se nikad ne nameće kao objektivna datost. Ona za nas danas postoji uvek i samo kao interpretativna rekonstrukcija."
Kako onda zajednica raspolaže prošlošću?
Odgovor se nalazi u sposobnosti političke zajednice ili elite da, u okviru definisanih granica, izabere način tumačenja i prezentacije prošlosti. Tačnije, to nije puko tumačenje prošlosti nego socijalno znanje o istoj.
Činjenica koja komplikuje stvari i društvene odnose je ta što kod nas u javnosti postoji i opstaje više tumačenja prošlosti. Ta tumačenja su u stalnom međusobnom takmičenju za vrhovnim ciljem - da postanu dio zvanične istine. Odnosno, predmet kompeticije je odgovor na pitanje koja verzija, odnosno koji tip prezentacije znanja o prošlosti treba da bude socijalno (i kulturno i politički) relevantan.
Možda vam ovo zvuči beznačajno i nebitno. Ali nije.
Prof. Dimitrijević: "Reč je o onome što Mišel Fuko naziva 'režimom istine', odnosno o konstruktu odnosa prema prošlosti koji će u javnom diskursu pretendovati ne samo da bude prihvaćen kao ispravan i istinit, nego će dobiti i autoritativni karakter, postajući neka vrsta 'oficijelne istine o prošlosti'."
Taj režim istine vidimo u stabilnim i razvijenim društvima, gdje se on pojavljuje u oblicima javno prihvaćene, podržavane i promovisane političke kulture, tradicije, nasljeđa i načina na koji su individualni, grupni i zajednički identiteti definisani. To se dešava u društvima koja nisu suočena sa problemom prekida kontinuiteta sa neposrednom prošlošću. Takvo nije naše društvo.
Naše društvo nalazi se u dvadesetogodišnjem putu iz komunističkog u demokratski sistem. Na putu iz sistema u kojem je prošlost mijenjanja, kontinuitet sa ranijim vremenima nasilno prekinut, režim istine falsifikovan. Dolaskom na krajnje odredište, demokratiju, nosimo sa sobom prošlost obilježenu teškim oblicima kršenja ljudskih prava, i tek tada odnos prema prošlosti postaje predmet političke odluke - čini se kao da je "režim istine" stvar izbora.
Tu nailazimo na kamen spoticanja. Postoje političke odluke i politike koje odbijaju bilo kakvo tematizovanje prošlosti dok druge političke opcije jasno žele da se knjiga prošlosti zatvori.
Prva ekipa radi sve u cilju da se ostane u prošlosti. Oni sadašnjost zasnivaju na retrogradnim, anticivilizacijskim opcijama odnosa prema prošlosti, jer promovišu odbijanje da se građani, nacija, društvo i institucije suoče sa onim što se nedavno događalo na prostoru koji se zvao Jugoslavijom. Ovo se odbijanje najčešće ispoljava kao negiranje odgovornosti za zločine počinjene u ime nacije te se svaka moralna odgovornost bez pogovora odbacuje.
Drugi vid pronalaženja režima istine zagovaraju oni koji pokušavaju da aktom političke volje sadašnjost jasno razgraniče od prošlosti. Oni vjeruju da je samo tako moguća izvjesna budućnost, oslobođena hipoteka i računa onih koji su pili i bančili u ime nas. Suština leži u modelu da se karakter prošlosti ne dovodi u pitanje, jer ideja nije da se oživi ili negira ono loše što se događalo već da se izbjegne ono što se vidi kao opasnost po novi koncept društva. Ovdje se smatra da je otvaranje bolnih pitanja opasno po demokratiju, jer može da produbi ionako teške socijalne, političke i ideološke podjele ili da čak vodi obnovi sukoba. To je strašno važno za naše društvo ili naša društva u kojima je prošlost obiljeležena sukobom između grupa ili dominacijom jedne grupe nad drugom.
Prethodni sistem nam je ostavio izuzetno mučno nasljeđe, uobličeno u institucije, aktere i političku kulturu, a novi demokratski igrači ne mogu da dostignu minimum neophodnog konsenzusa o odnosu prema bilo kojem od ovih elemenata prošlosti.
U sudaru ova dva rješenja tereta koji nosimo, koji više liči na pat poziciju, ostale su efikasno zaštićene visoko zapaljivom smješom patriotske ideološke retorike i neodgovorno pogrešnog tumačenja zakonitosti, strukture koje su kao Osmi putnik uništile prethodni sistem i prešle u ovaj novi. Izučavanje i uramljivanje prošlosti poprima oblik CSI, koji će preko Modusa Operandija doći do tog neželjenog putnika. Iz ove pat pozicije izašlo je nekoliko prividnih kompromisa.
Tako imamo zalaganje za tzv. legalizam, konkretizovano kroz uspješne otpore smjenjivanju notornih funkcionera starog sistema, opstrukciju reformskih zakonskih projekata, kao glasnu i efektivnu sumnju u međunarodno-pravnu validnost Haškog tribunala.
Javlja se i strategija zaborava. Odnosno koncept da je prelaskom u novi sistem uspostavljanjem proceduralnih demokratskih pravila igre i tržišne ekonomije učinjeno dovoljno za prelazak društva u blagostanje. Pitanje odnosa prema prošlosti se odbacuje, jer ometa napore ka demokratskim vrijednostima.
Ova dva pravca vode očuvanju vrijednosti, ideoloških matrica i daljoj reprodukciji u suštini istih ideoloških tema i vladavinskih tehnika kakve imadosmo u prošlosti.
Možda izlaz leži u sučeljavanju sa prošlosti kroz moralnu refleksiju. Tačnije, jasno definisan odnos prema nasljeđu koje nam je ostavljeno. Jedan od osnovnih rezultata ovog procesa treba da bude nedvosmisleno definisanje vrijednosnog diskontinuiteta sa prošlošću. Jer izgradnja demokratije kao sistema koji počiva na ljudskoj slobodi i javnoj odgovornosti ne može biti samo institucionalno-političko pitanje. Demokratija nije moguća bez novog vrijednosnog utemeljenja politike, koje zahtijeva suočavanje sa prošlošću, usmjereno na prevazilaženje moralno i politički kompromitovanih elemenata te prošlosti.