Danas je veoma aktuelno i gotovo famozno "dešavanje naroda". Ono se u fokusu nalazi zato što se najavljuje kao prijetnja koja će promijeniti društvo u kojem se javi. U svakom slučaju, to se doživljava kao erupcija nezadovoljstva. I velikog energetskog pražnjenja.
Šta je onda to dešavanje naroda?
Tražeći uporište u vremenima iza nas, uviđamo da je za ovaj proces karakteristična periodizacija. Trajanje ciklusa nije jasno definisano i zavisi u velikoj mjeri od ljudskog faktora. Pošto govorimo o narodu tj. o prirodnoj i ovozemaljskoj kategoriji (iako se mnogi ne bi s ovim složili), moramo na umu da imamo da se "dešavanje" ponaša po određenim zakonitostima.
Naime, svaki pojedinac ima svoj bioritam, u ovom slučaju nas zanima energetski. Upravo zato i društvo, kao zbir pojedinaca, posjeduje svoju energiju, koja se generiše i na kraju krajeva ispoljava.
U suštini, jasno je da razvijene zemlje prate bioritam društva. One ga ne ignorišu, ne guše i ne najavljuju kao neko čudo. Vremenom su shvatale ovaj proces i zato danas posjeduju alatke kojima regulišu to ciklično dešavanje. Alatke se odnose na aktivnosti koje stvaraju, ali i koje oslobađaju društvenu energiju. Nikako ne podrazumijevaju predoziranje policijom. Tako su, na primjer, nekada to bili rokenrol, slijetanje na Mjesec ili Džon Vejn u "Tragačima". Danas su to "El klasiko", sudar čestica u tunelu pod Sent Galenom ili Bekamomanija. Ima tu i radikalnijih rješenja, kao recimo CNN-ova ponuda ratova zvijezda, tačnije, 51 zvijezde protiv jedne zvijezde s raznim dodacima.
Upravo zato su mediji najočitiji primjer alatki kojima se društvena energija stvara, ali i prazni. Pogledajte šta dominira na naslovnici kad kupite novine. Razlika je jasna, kod mudrijih društava tu se nalaze sportisti, glumci i naučnici. Pozitivni primjeri. Kod nas je tu crna hronika, još s teritorije SFRJ jer očigledno ne poznaje granice, te sudovi i problemi u najavi s tendencijom rasta i komplikacije.
Zatim, moderna društva, pored zabavne, posjeduju i socijološku infrastrukturu koja nije očita kao ova prva. Mnogi smatraju da je baš ova komponenta odgovorna za razumijevanje društva. To su, na jednoj strani, univerziteti u kojima dominiraju konstruktivna rješenja i eksperimenti. Na drugoj strani su društvene strukture s jasnim putem napretka ka "gore" u smislu napredovanja ka hijerarhijski višim i plaćenijim mjestima. Jednom riječju, mapa puta za one koji imaju energije na pretek i ne znaju šta će s njom. Nešto kao pozitivna kompeticija.
Kod nas je situacija... pogađate? Drugačija. Naravno.
Prvo, nama je potreban konsenzus da bismo priznali postojanje prirodnih zakona. U ovom slučaju, ranije navedeni ciklus. Ispada da ti zakoni ni ne postoje dok se mi ne dogovorimo da nam odgovara da postoje.
Zatim, kod nas mediji najavljuju prirodne cikluse kao što je "dešavanje naroda" kao čudo neviđeno. Možda će uskoro da najave i neki zemljotres ili možda neki cunami... Najava se pokaže redovno kao neuspješna u smislu "dešavanja naroda", te nas dovodi u dilemu da li je to ta energija koja treba da se oslobodi ili je stvar u pogrešnoj "dojavi"?
Bitno je pomenuti da smo u zadnjih 20 godina imali više "dešavanja" koja su nastala u vještačkim uslovima generisanja energije društva, ali je pražnjenje bilo u stvarnim i prirodnim uslovima, tako da smo u startu u minusu s energijom.
Elem, zabavna infrastruktura nam se bazira na turskim serijama, crnoj hronici i opet dokazivanju prirodnih zakona (čitaj: anatomija žene) u smislu da je vijest dana da je kamera u "Velikoj braći" dokazala da ta i ta ima grudi.
Sociološka infrastruktura je posebna priča. Ovdje dolazi u početku do konverzije ideje, a poslije i deformacije same postavke. Naime, one su tu da bi generisale i usmjeravale energiju ka razvoju društva.
Mi, ipak, na univerzitetima učimo da (se) dijelimo, da (se) oduzimamo i da ne eksperimentišemo. Uglavnom radnje destrukcije. Množenje i sabiranje su nepotrebni jer mogu da ugroze samu infrastrukturu. To se najbolje ogleda u dominantnom vjerovanju da smo mi tu zbog univerziteta, a ne obrnuto. I mi smo na tome duboko zahvalni. Drugi dio koji se odnosi na napredak ka "gore" pokazuje osobinu da ne toleriše višak energije. Naime, za napredak ka direktorskom mjestu često je slučaj da morate da imate manje energije od onog iznad vas. Posebno potencijalne (znanje) energije. Pošto mapa puta ne postoji, ostaje na pojedincima da sami testiraju svoju sreću. Mogli bismo to nazvati dirigovana negativna kompeticija.
Sve ovo nam jasno govori da sociološka i zabavna infrastruktura kod nas nema ulogu da usmjerava energiju društva ka kreaciji već da je troši za svoj opstanak.
Mi imamo alatke kao odgovor na ciklično "dešavanje naroda". Odgovor se sastoji u tome da se ignoriše prirodna zakonitost ovog procesa i da alatke nisu tu zbog bioritma društva. One su tu zbog sebe. Same sebi dovoljne. Energiju konvertuju ka svojoj dogradnji i tako tu energiju troše. Na kraju krajeva, to su nekad bile alatke, a sad su potrošači.
Još veći problem je u genezi društvene energije. Umorno, tromo i tranziciono društvo, kao što je naše, treba u zabavnoj i socijalnoj infrastrukturi motivatore koji će generisati energiju svakog pojedinca. Treba pozitivne primjere. Umjesto toga, mi na djelu imamo motivatore koji troše i ono malo energije.
I kad, zaista, ciklus napravi puni krug i na dnevni red dođe "dešavanje naroda", ostaje pitanje šta će se desiti? S ovim disbalansom potrošnje i proizvodnje energije fenomen je da još dišemo.