Paralela prva. Paraćin, gradić u jugoistočnoj Srbiji na pola puta od Beograda do Niša, su 10. oktobra 1944. oslobodili Rusi!! Oslobodili i otišli da oslobađaju dalje.
Dva dana posle njih u Paraćin su ušli partizani i tu ostali zauvek. Čim su se smestili i uspostavili organe svoje nove revolucionarne vlasti - Narodne odbore, počeli su sa hapšenjima i streljanjima ne samo saradnika okupatora i svojih ratnih i političkih neistomišljenika, već i viđenijih građana, kafedžija, trgovaca, sveštenika...
Među stotinama drugih uhapšen je i industrijalac Dušan Tomić, vlasnik fabrike ulja odnosno zejtina. Najpre su u njegovu kuću nekoliko dana nakon oslobođenja došli drugovi partizani da `pozajme` sto, stolice, tanjire i pribor za jelo. Nešto kasnije, pozajmili su i krevete, posteljinu... Kasnije je došao partizanski komesar i obavestio Dušana da je njegova fabrika postala narodna imovina, odnosno da je konfiskovana. U novembru iste godine došao je i drug iz Sreskog komiteta i zamolio ga da preko svojih predratnih trgovačkih veza nabavi određene količine svih vrsta roba neophodnih za preživljavanje lokalnog stanovništva.
Čim nabavi traženu robu ona će mu biti plaćena. Dušan je izašao u susret i ovoj molbi, ali naravno obećani novac nikada nije video, kao što mu ni `pozajmljene` stvari nikada nisu vraćene. Na kraju, Dušan je uhapšen a potom i streljan, i kao hiljade i desetine hiljada drugih nevinih žrtava sahranjen na nekoj njivi, jaruzi ili nekom `pasjem groblju`. Naravno da mu je kao narodnom neprijatelju konfiskovana i kuća i sva ostala imovina.
Nekoliko godina kasnije, njegov sin Dobrivoje je čuvši da Ranković, Kardelj, Đilas i Moša Pijade `primaju građane i ispravljaju greške i nepravde nove vlasti` rešio da potraži svoju pravdu. Pošto je Moša bio pisac većine novih zakona, izbor je pao na njega kao legalistu i čoveka koji će na pravi način prihvatiti nepobitnu činjenicu da Dušan nije narodni neprijatelj i da je `greškom` streljan. Saslušavši ga pažljivo, Moša Pijade je shvatio da je u pitanju greška, ali njegovih saradnika koji su Dobrivoju zakazali razgovor, jer se ovo `ispravljanje nepravdi` odnosilo isključivo na partizanske borce i njihovu decu, koja od pokradene i opljačkane imovine nisu dobila dovoljno veliki deo.
Saznavši ovo Dobrivoje se požalio da on osim što je njemu i njegovoj porodici oduzeta sva imovina ne može ni da se upiše na fakultet. Tek tu je doživeo iznenađenje kada ga je Pijade izbacio napolje, rekavši da mu ne pada na pamet da pomaže decu svojih neprijatelja.
I šta je ostalo Dobrivoju nego da ode u beli svet. Kada nije mogao u Srbiji, studirao je u Nemačkoj, gde je potom i radio kao stomatolog. Tako je jednog dana upoznao kao svog pacijenta i gospođu Ridman, devojačko Mengele. Da, zloglasni nacistički doktor i ratni zločinac Jozef Mengele je bio njen otac. Ali, za razliku od Dobrivoja, čiji otac nije nikoga ubio, gospođa Ridman, čiji je otac na savesti imao hiljade nevinih žrtava, je mirno i bezbrižno živela u svojoj i njegovoj otadžbini. Ne krijući čija je kćerka, išla je u školu, udala se, rodila decu, radila i za sve to vreme nije doživela nikakve neprijatnosti, ni od svojih sunarodnika, ni od nove vlasti!!
Paralela druga. Američki glumac Forest Vitaker dobio je prošle godine i `Zlatni globus` i `Oskar` za najbolju mušku ulogu. Glumeći suludog afričkog diktatora i predsednika Ugande Idi Amina, koji je između ostalog odgovoran za smrt više od pola miliona svojih sunarodnika, Vitaker je očarao i gledaoce i članove oba žirija. Oni su njegovu GLUMU ocenili vrhunskom. Potpuno suprotno iskustvo imala je ovih dana poznata i priznata glumica Mirjana Karanović.
Na naslovnoj stranici `nečega što se kupuje na trafici a nisu novine`, što se u Srbiji inače krajnje blagonaklono naziva tabloidom, osvanuo je naslov `Mira Šiptarka` ispod najave `Skandalozno`??!! U tekstu naslovljenom takođe uvredljivo `Ispod Mire Šiptari vire` ova glumica, koja se ironično naziva srpskom, se na najvulgarniji i najprimitivniji način vređa zbog činjenice da je u filmu `Miruš` GLUMILA majku. Ali majku jednog Albanca, dakle Albanku??!!
`Nema dileme, kaže autor ili autorka ovog članka, potpisanog samo sa I. Đukić, da Mira nastavlja da hoda dobro utabanim antisrpskim putevima koje je izgradila ulogom muslimanke Esme u bosanskom filmu 'Grbavica', inače nagrađenom 'Zlatnim medvedom' na festivalu u Berlinu''.
Zbog činjenice da Mirjana Karanović nije videla ništa sporno u ovoj ulozi, da je mirno stajala pored autorke filma Jasmile Žbanić dok je ova pljuvala po Karadžiću i Mladiću, kao i da je GLUMILA majku hrvatskog vojnika u hrvatskom filmu `Svedoci`, `koja malo-malo pa psuje četnike`, autor ovog članka zaključuje da je ona najnovijom ulogom Albanke Have stvarno prevršila meru??
Šta reći osim da posle ovakvih rečenica svaki normalan um zastaje, a onda sebi postavlja mnoga pitanja. Da li ovo znači da srpski glumci ne smeju da GLUME Hrvate, muslimane i Albance ili možda nije uputno to činiti baš sada kada spasavamo Kosovo? Da li jedan Rus sme da GLUMI Napoleona ili Hitlera? Da li Jevrej sme da GLUMI Nemca ili ne daj bože Mengelea? Da li Jermenin sme da igra u turskom filmu i da li bilo koji Amerikanac sme da GLUMI Fidela Kastra ili recimo Bin Ladena?
Naravno da sme, ali tamo gde se ocenjuje GLUMA, a to u Srbiji nije slučaj. Pošto u Srbiji i dalje caruju primitivizam, ksenofobija i šovinizam, u njoj su sve vrline, svi talenti i svi kvaliteti zamenjeni samo jednim - kvazipatriotizmom. Za utehu je svakako to što su se ovom prilikom barem oglasili ministar kulture, neka pozorišta, institucije i pojedinci, ali brine što je izostala šira i ozbiljnija društvena i državno-pravna reakcija kakvu ovaj slučaj sigurno zaslužuje.
Ali dok se autor ovog članka ne izvede pred lice javnosti, dok odgovorni urednik i tabloid ne ponesu odgovarajuće moralne i krivično-pravne konsekvence i dožive zasluženu javnu osudu, verbalni protesti institucija i pojedinaca neće imati nikakvog efekta. A takvih reakcija u Srbiji u kojoj ovakav način vrednovanja GLUME i svega ostalog podržava i vlast i velike i uticajne političke partije, sigurno još dugo neće biti!!