Naši ljudi, ako je suditi po onome na šta se žale u razgovorima u vozilima javnog prevoza, u čekaonicama bolnica ili raspravama na internet forumima, nemaju ozbiljnih egzistencijalnih problema.
Vijest da je prirodni gas u Bosni i Hercegovini poskupio za 25 odsto nije bila povod ni uzgrednog spominjanja. Isti dan kad je saopšteno da će korisnici za ovaj energent retroaktivno davati četvrtinu novca više nego do 1. maja, pitanje svih pitanja bilo je polaganje cvijeća poginulim vojnicima JNA u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Strahovanja hoće li se desiti nešto što će ličiti na 1992. godinu i negodovanja zbog provokacija ili negiranja žrtava potisnuli se u zapećak računice koliko će u novčanicima faliti za podmirenje novih i većih računa.
Identičnu pažnju takozvanih običnih ljudi pobudio je i podatak da u nekim bolnicima u državi nedostaje lijekova za hemoterapije. Vapaj ljudi oboljelih od najtežih bolesti nije uspio da dopre do većine koja takođe ima probleme s nabavkom nekih drugih "manje" urgentnih lijekova. Toj većini je važnije ko se pojavio na otvaranju novog tržnog centra u njihovom gradu, koje robne marke nudi taj centar, nudi li najsavremenije opremljene toalete ili su kupcima na raspolaganju "samo" već viđene WC školjke, umivaonici i toalet papir.
Muke onih što se bore s metastazama prihvaćene su kao nešto što se podrazumijeva u zemlji koja još uvježbava prve korake u komplikovanim procesurama javnih nabavki. Ništa nema spornog u kašnjenju nabavke citostatika ako zbog tendera kasne (i) otvaranja novih šoping centara. Valjda zbog ove uvrnute "logike" još ne prestaju on-line rasprave o kvalitetu novih oaza za kupovinu i razgledanje, a kašnjenje hemoterapija tema je o kojoj se nigdje ne priča. O njoj se šuti u domovima ljudi čiji život direktno zavisi od ove vrste liječenja. Njihove porodice su među rijetkima koji na javnim mjestima ne diskutuju o globalnim političkim, modnim ili trgovačkim trendovima.
Jednako je neobjašnjivo i koliko je našim penzionerima stalo do priče o "visokoj" politici. Čak i tokom dana kad im iz Ministarstva finansija FBiH kažu da u budžetu nema ni marke više za nesmetane isplate mirovina do kraja godine. Ovo upozorenje direktno se tiče najmanje 358.000 ljudi u Federaciji, no njihove reakcije nema. Naši penzioneri strpljivo čekaju kraj mjeseca i dolazak poštara. Čekanje sebi otežavaju sekirajući se zbog stvari koje bi im, u poređenju s njihovom penzijom od 300 KM, trebale biti važne kao lanjski snijeg u Australiji. Tako dvije starije Sarajke u trolejbusu iniciraju raspravu u koju se bez ustezanja uključuju ostali putnici. Varnice počinju sijevati. U nadvikivanju prednjači starac oslonjen na štaku. Ne smeta ovom gospodinu što podmladak ne zna ustati i ustupiti mu "svoje" mjesto da sjedne. Naprotiv. Računa da će ga, ako stoji, ostali sagovornici bolje čuti kako galami da treba strijeljati sve ove što će pristati na popis stanovništva. Dosta mu je, kaže ovaj vremešni Sarajlija, ponižavanja istinskih patriota BiH.
"Za zatvora su svi oni što bi sad nešto popisivali. Zar im nije dosta što su nas onako popisivali '95. u Srebrenici", poentirao je ovaj putnik u trolejbusu Javnog preduzeća GRAS.
Njegovo izlaganje dočekano je s odobravanjem. Kompletnu scenu efektno su upotpunili plakati kojima je oblijepljen trolejbus. Retoričku odbranu istinskih patriota s prozora podržava poruka "GRAS vozila su bila na barikadama tokom agresije", sve ukrašena fotografijama bivšeg predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića. Dobro je, konsenzus je postignut. Najvažnije je da smo jednoglasni da nam jedino popis može doći glave i da su nam čak i javna preduzeća patriote. Sporedno je što ta ista vozila prečesto kasne ili što se katkad zapale tokom vožnje. Samo nek su u službi odbrane, a kome se žuri, može birati prevoz taksijem, autobusima neprijateljskog "Centrotransa" ili može pješačiti i na miru razmišljati šta sve penzija može podmiriti. Ako je bude.
Popis stanovništva, naravno, nije banalno pitanje. Važno jeste, ali nije do te mjere da se svi ponašamo kao da će nam njegovo okončanje preko noći srediti stanje u bolnicama, u javnom prevozu i penzijsko-invalidskom sistemu. Kad već nismo među zemljama u kojima je popisivanje stanovnika i domaćinstava tek tehničko-statistički projekat ili problem, utješno bi bilo da se, za početak, prestanemo češati tamo gdje nas ne svrbi. Nek se popisom bavi manjina što je izabrana i plaćena za taj posao. Znaju oni to uspješno odugovlačiti, opstruisati, pa čak i uraditi kad im bude povoljan politički trenutak. Ko god sumnja u mogućnost dogovora bh. političara, nek se prisjeti kako su se bez ikakvih trzavica državni poslanici ove sedmice usaglasili da povećaju maksimalne dozvoljene novčane donacije političkim strankama. Nažalost, ovaj događaj prođe nezapaženo pored birača koji su pili sedative prateći burnu poslaničku raspravu ko je sada fašista, ko je bio, a ko će to tek postati. Izborna kampanja još zvanično nije počela, pa bi lijekova za smirenje moglo zafaliti kao i citostatika ukoliko glasači ne počnu misliti o vlastitim potrebama i problemima.