Naše heterogeno društvo, pored svih svojih zakonitosti i problema, uspijeva da održi produkciju jedne vrlo tražene sirovine. Ni prelaz iz socijalizma u kapitalizam niti poslijeratna tranizcija nisu uspjeli da poremete proizvodnju te sirovine. Potražnja je tolika da jednostavno sve može da se dira, ali u nju ne smijemo nikako. Ta sirovina se zove parola.
Građanstvo gadljivo na suštinu, omrznuto ka istini, lijeno ka rješavanju problema, površno i destruktivno, nalazi izlaz u ovoj sirovini. Parola je građena od sastavnih elemenata kao što su fraze "to se podrazumijeva", "to svi znaju", "uvriježeno mišljenje".
Njena istinitost ne leži u njoj već je izmještena u fiktivnu većinu koja, eto, tako misli. Pa, pošto ne valja ići protiv većine koja je jača i surovija, a ne pametnija i ispravnija, onda se to mora prihvatiti. Da ta većina nije dokazana, to je očito. Samo niko nije dokazao da nije dokazano. Tako se pojavljuju i preplavljuju nas parole koje imaju izmišljeno uporište.
Istorijat ovog parolalizma naslućuje se ako uđemo dublje u razjašnjenje istog. Parole same po sebi nisu dovoljne. Zanimljiv je način upotrebe. Po izrečenoj paroli, ako se sagovornik protivi, mi ponavljamo istu samo glasnije. Ako nastavi sa tvrdoglavim odbijanjem naše parole, odnosno volje izmještene i izvitoperene većine, onda po prelasku u više tonove našeg glasa dolazi do fizičkog obračuna.
Tako je dvadesetih godina prošlog vijeka počeo pokret parolalizma u Njemačkoj, Italiji, Španiji ali i u Kraljevini Jugoslaviji. Rastao je na batinama i na pokornosti. Negdje je pukao po svršetku Drugog svjetskog rata, a negdje je procvjetao. Kod nas naravno.
Gledajući parole koje nas svakodnevno lažu, shvatamo da su one sredstvo i da imaju svrhu. U revoluciji su imale svrhu da se antifašistički pokret očisti od onih koji su znali tamnu stranu protagonista i njihovih parola - istinu. Pred ovaj potonji rat imale su svrhu da nacionalnim pitanjem zamagle prelazak i nestanak kapitala od jedne ka drugoj eliti. Danas su neki drugi ciljevi u igri - rekao bi laik.
U stvari, princip da se eliminišu i diskredituju oni koji znaju istinu, oni koji proučavaju suštinu i oni koji nude rješenja i dalje besprijekorno radi.
Jedna zanimljiva karakteristika parola jeste ta da one pokušavaju da se presvuku u narodne izreke i poslovice da bi tako dobile na svojoj vjerodostojnosti. Nekada i liče na njih.
Tako imamo parole koje kažu - novije: "Politika je kurva", "Svi u vlasti su lopovi", "Kad su nam Rusi pomogli", "Jadan svijet kad te Rus brani a Grk hrani", "Mi smo u Beogradu samo Bosanci" ili starije: "Bolje grob nego rob", "Smrt fašizmu, sloboda narodu".
Iz svake ove parole može se vidjeti sredstvo obmanjivanja i može se naslutiti rezultat. Ako je politika kurva, onda niko više ne treba da se bavi politikom. Već je treba ostaviti nekom drugom da se s njom bakće i da ti kroji kapu i upravlja tvojom sudbinom. Jasna je tendencija ovcanizma, odnosno stvaranje društva ovaca koje pasu i ćute.
"Svi u vlasti su lopovi" nas dovodi do toga da treba da istu rušimo. Naravno, revolucijom kao protivprirodnim i nedemokratskim činom, ignorisavši heterogenost društva i isključivanjem institucionalnih metoda, što nas vodi ka anarhiji.
U vezi s parolama o Rusima, jasna je tendencija isključivanja i zanemarivanja istorijskih činjenica s ciljem da se zatruje taj partnerski odnos. To bi se moglo primijeniti i na parolu o Beogradu.
O paroli o robu i grobu jasno se diskvalifikuje život i jasno se stavlja do znanja namjera da se u gubljenju života neće štedjeti samo da ne bi bili njihovi već naši robovi.
Iz svake ove parole može se vidjeti sredstvo obmanjivanja i može se naslutiti rezultat. Ako je politika kurva, onda niko više ne treba da se bavi politikom. Već je treba ostaviti nekom drugom da se s njom bakće i da ti kroji kapu i upravlja tvojom sudbinom
U poznatoj paroli fašizma i naroda uvodi se princip da se smrću jednog dobija sloboda drugog. Ubij da bi bio slobodan. Ekstremna vremena zahtijevaju ekstremne mjere. Problem leži u tome što ovaj princip nastavlja da se primjenjuje nakon smrti pravih fašista i nedobijanja slobode naroda. Samo je termin fašista postao lako upotrebljiv i promjenljiv. Danas je to on, a sutra možda i ti.
Jasno je da parola ne trpi komunikaciju. Ne podnosi postupak dokazivanja iste. Niti trpi argumentaciju. Ne trpi evoluciju. Ona, u stvari, ne trpi civilizacijska dostignuća detekcije laži i obmane. Tako da dolazimo do zaključka da je parola satkana od laži.
Procvat i sam rast parolalizma postoji u društvima gdje je laž nekažnjiva i gdje ona dominira u svakodnevnoj komunikaciji. Svrha širenja laži i dezinformacija se može podvesti i pod specijalni rat, koji ima za cilj da se istina i laž ne prepoznaju. I onda si zbunjen, izgubljen, dezorijentisan. Ili autoimun ili destruktivan.
Koliko smo mi pod ovim specijalnim mjerama, procijenite sami. Da smo gadno zaglibili, pokazuje činjenica da ne poduzimamo ništa da bismo razotkrili laž, spoznali suštinu, zavoljeli istinu i postali kreativni konstruktivci.
Pošto je dejstvo parola privremeno, onda je neophodno bolesniku podvaljivati sve i svašta da se on, kojim slučajem, ne bi probudio i vidio stanje stvari.
Da ne bi vidio neprevaziđene sukobe u društvu. Da ne bi vidio naše i njihove. Da ne bi vidio istorijske kontroverze. Da ne bi vidio nedostatak konsenzusa oko ključnih pitanja i događaja u našoj istoriji. Da ne bi vidio centar koji stvara prethodno navedeno stanje.