Vjerujem da nema manje države, a da ima više kandidata za profesionalne političare, kao što je BiH. Na mnogobrojnim stranačkim listama za predstojeće izbore oko osam hiljada pojedinaca se gura da uđe u vlast, nadajući se da će tako izaći iz anonimnosti. Još više vjeruju da će tako poboljšati svoju materijalnu poziciju, makar bili samo nekakvi opštinski odbornici. To je velika prednost pred ogromnom sivom masom ljudi koji nemaju nikakva politička prava.
Zašto se na tim spiskovima za izbore nalazi poveliki broj penzionera, kao i nekoliko penzionerskih stranaka? Jednostavan je odgovor da se nadaju kako će na taj način popraviti bar malo svoj bijedan materijalni položaj. Pa onda u predizbornoj kampanji slušamo njihove nesuvisle priče, fraze koje ništa ne znače. Zar neko misli da će penzioner na kraju svog životnog vijeka doprinijeti boljem životu naših ljudi?
Mnogo je lakše upisom u političke partije doći do neke pozicije, koja ima težinu u našem društvenom životu, nego učenjem, znanjem, umijećem sebe predstaviti javnosti. Ako se uspije ući u to političko kolo, onda je status važnog čovjeka osiguran, dok posao u drugim segmentima društva mnogo je više nesiguran. Ma koliko griješio, doživljavao kritike u svom političkom radu, iza njega će stajati stranka, neće mu faliti dlaka s glave. Bezbrojni su primjeri koliko se naših političara ogriješilo o moralna i materijalna pravila ponašanja, a da njihove stranke nisu uopšte reagovale, čvrsto stajući iza svog člana. Jer kad se jednom uđe u partiju, pogotovo ako si joj dokazano lojalan, može se bez naročitog truda dobro životariti.
Ako se govori da je bivši sistem bio partijska država, šta reći za današnje stanje kada je na sceni više vladajućih partija, a sve su one važne i nezaobilazne u svakom segmentu društva? Samo je vlast mnogostruko uvećana. Svako zna i vidi da na svakom koraku ne može se ništa valjano učiniti, a da se čovjek ne suoči s važnim stranačkim šarafom. Otud korupcija i mito, otud spor pomak u bilo kom dijelu društva. Činovnici su nezamjenjivi, odgovaraju samo stranačkim šefovima, ali onim svojim, a nipošto tuđim.
Zato je potpuno razumljiva pomama za mjestom na stranačim spiskovima za izbore. Mnogima se čini da je to najlakši put do uspjeha, na kojem se i ne treba mnogo truditi, a i odgovornost je uglavnom nikakva. Zato je i moguće da se u politici dešava negativna selekcija, jer je za konkurenta bolje imati prosječnog i neaktivnog kolegu, nego pametnog i aktivnog.
Držati govor o nacionalnim pravima je najlakše, jer je već odavno razrađena tehnika kako svoj puk ustrašiti, kako kod njega otupiti kritičko mišljenje. Kada u Republici Srpskoj važan političar iza govornice vikne "Mi Srbi", podići će moral svom narodu, a istovremeno će tim uzvikom skloniti one iz drugih naroda. Pa još ako se sve državne institucije poškrope svetom vodicom, neće ništa preostati pripadnicima drugih naroda nego da potrče poljubiti u ruku popa. Naravno da se nešto tako slično dešava i u bošnjačkim krajevima, a i kod Hrvata. Što da izabrani političari rade nešto drugo, kad je mnogo jednostavnije i učinkovitije podgrijavati nacionalnu euforiju. Tako je shvatio i Fahrudin Radončić sa svojim novoformiranim Savezom za bolju budućnost, jer govori o bošnjačkom jedinstvu i ugroženosti Bošnjaka. Takva priča uvijek ima prođu.
A šta se u međuvremenu dešava s onim ljudima kojima je daleka misao o uključenju u bilo koju stranku? Oni ostaju po strani, svoji, bez velike mogućnosti da afirmišu svoje znanje i svoj talenat. Zato danas imamo dvije klase: klasu vladajućih političara i klasu poniženih. Nije nimalo ugodno biti među poniženima, mada tu ima nekog zadovoljstva što čovjek nije ni pod čijim uticajem. A biti na taj način nezavisan praktično je često mučno, jer treba svojim bližnjim objašnjavati zašto nisi uspio u životu.
No ima dosta i onih koji nisu na spiskovima stranaka, a prema vlastima se ponašaju veoma ponizno. Oni često neće doživjeti nikakve nelagodnosti od političara, ali neće ni biti naročito tetošeni. Rijetki koji se bune, koji su kritični prema stanju stvari od raje su tapšani, uvaženi, ali im je posao uzaludan. Svi živimo u partijskoj državi, a tu se nikakav napredak ne nazire.
Danas je teško bez veze s političarem, posebno s političarem iz vladajućih stranaka, naći posao. A čovjek bez zaposlenja gubi svoju ličnost, ostaje bez dostojanstva. Pa ispada da su političari vlasnici naših ličnosti i našeg dostojanstva. Zato i nečudi što su mnogobrojni nahrupili da se upišu u kandidatske liste, ne bi li postali važni čimbenici u našem društvu.
Ono što je najpogubnije za predstojeće izbore nalazi se u ljudima koji se kandiduju. Mnogo je tu budućih političara koji su nesposobni i velika blebetala. S takvima nikako nećemo dalje.