Mostarka Andrea Jevrić, koja će uskoro postati magistrica pedagogije, već osam godina čisti stubišta zgrada u svom rodnom gradu. Diplomirala je prije dvije godine na Odsjeku pedagogija, Nastavničkog fakulteta Univerziteta "Džemal Bijedić", prosjekom ocjena 9,7.
Odbijena je na brojnim konkursima za posao, pa je nastavila čistiti stubišta iako "neki plate tu uslugu, a neki i ne". Istovremeno je upisala postdiplomski studij. Svjesna da joj radno mjesto neće biti zagarantovano ni kad magistrira, odlučila je, kaže, promijeniti taktiku i javno progovorila o svom problemu. Andreine izglede da dobije posao u svojoj struci umanjuje podatak da je, osim nje, u BiH još oko 500.000 zvanično nezaposlenih osoba, ali i činjenica da je ona dijete iz nacionalno mješovitog braka, pa je, tvrdi, samim tim nepoželjan kadar u oba dijela Mostara.
Slične su šanse za zapošljavanje i u drugim područjima BiH. Stoga ni ne čudi što, na primjer, ljudi iz Tuzlanske regije zadnjih godina masovno odlaze raditi u daleke i rizične zemlje poput Iraka i Avganistana, a nezaposleni iz Bosanske Krajine završavaju na privremenom radu u Azerbejdžanu. Niko od ovih radnika, čiji broj nije poznat nadležnim institucijama u BiH, posao u inostranstvu nije dobio zahavaljući angažmanu neke od naših ukupno 14 službi, agencija i zavoda za zapošljavanje. Višegodišnje uzaludno čekanje na pomoć ovih institucija natjeralo ih je da se sami snalaze pri pronalasku poslova van svoje zemlje i da često, umjesto obećanog dobro plaćenog posla, postanu klasične žrtve trgovine ljudima. Upravo to se nedavno u Azerbejdžanu desilo nekolicini građevinaca iz Gradiške. Nisu dobili zarađene plate, oduzeti su im pasoši, gladuju i čekaju da predstavnici Ministarstva vanjskih poslova BiH dođu u ovu azijsku zemlju i "uvjere se u čemu je problem". U isto vrijeme predstavnici posredničke firme koja je odvela naše građevince u Azerbejdžan tješe njihove porodice u BiH tvrdnjama da će početi isplata plata, da nisu zarobljeni u tuđini i da se mogu vratiti kući kad god požele. Ni Agencija za rad i zapošljavanje BiH, koja je, između ostalog, zadužena za posredovanje pri zapošljavanju u inostranstvu, nije propustila ovu priliku da se oglasi. Pohvalili su se kako "nisu upoznati na koji način su ova lica uopće dobila posao u toj državi, da li imaju potpisane ugovore o radu, dozvole boravka i sve ono što je predviđeno zakonom o radu stranih državljana Azerbejdžana". Perući svoju savjest i pravdajući razloge svog postojanja, iz Agencije za rad i zapošljavnje BiH pozvali su građane zainteresovane za rad u inostranstvu "da obrate pažnju da li je sve u skladu sa zakonima". Poručili su još bh. građanima da ne idu grlom u jagode nego da malo glume inspektore i da sami provjere bonitet poslodavca!
Priča o izrabljivanju naših radnika u Azerbejdžanu nije jedini dokaz da se mjerodavne institucije u BiH, kad se već problem desi, ponašaju po principu "nit' su luk jeli, nit' na luk mirišu". Zna to vrlo dobro porodica Nedima Nuhanovića iz Lukavca, koji je u junu prošle godine poginuo na svom radnom mjestu u Avganistanu. Nakon ove tragedije iz Ministarstva vanjskih poslova BiH saopštili su da za naše radnike u svijetu saznaju tek kad se desi najgore. Pogibija ovog mladića iz Lukavca i najneupućenijima je objasnila zbog čega postoje brojne službe za zapošljavanje u ovoj zemlji u kojoj se nezaposlenost podrazumijeva i ne tretira kao problem.
"Takva je naša država. Niti se ko brine kada neko ulazi niti kad izlazi iz BiH. Živim ovdje i znam da dosta naših ljudi, najviše iz Lukavca i Kalesije, odlazi u Irak i Avganistan, ali mi nikakvih službenih podataka nemamo. Jedino se brinemo da ih skinemo sa spiska Biro ako rade u inostranstvu. Ti ljudi idu na svoju ruku, država i njene institucije ništa ne pomažu", priznala je tada Razija Majstorović iz Zavoda za zapošljavanje Tuzlanskog kantona.
Status robova mnogi državljani BiH dobijaju i kad na vlastiti rizik ne odlaze po neizvjesni hljeb preko granice. Priznale su to sindikalne vođe tokom nedavnog obilježavanja Svjetskog dana dostojanstvenog rada. Saopštiše precizne brojke koliko zaposlenih u privredi radi od 12 do 15 sati dnevno, mnogi i bez prava na zdravstvenu zaštitu. Sindikalci još zaključiše da nikakvog dostojanstvenog rada ovdje nema i odoše u nastavak borbe za radnička prava, od koje niko, osim njih, ne vidje nikakve koristi.
Samo ovo kratko podsjećanje na sumornu realnost u državi više je nego dovoljno da Mostarku Andreu Jevrić uvjeri kako je njena taktika o javnom iznošenju svog problema potpuno promašena i da joj neće pomoći da dobije radnu knjižicu. Zauzeta čišćenjem stubišta, ona sigurno nije imala priliku čuti vrlo pametan savjet koji je gimnazijalcima u Sarajevu prije dva-tri dana dao zamjenik državnog sekretara SAD Džejms Stajnberg. Školarcima nasekiranim evropskim integracijama, ugrožavanjem suverentiteta države i ostalim nerazumljivim jezičkim konstrukcijama, Stajnberg je poručio da se politički angažuju i tako mijenjaju stanje u svojoj državi. Zato, draga Andrea, zaboravi svoju diplomu i prosjek ocjena i pravac prostorija najbliže političke stranke. Što bi rekao jedan mladi sarajevski načelnik na predizbornom skupu: "Ljudi, glasajte za mene, ne garantujem da će vama biti bolje, ali meni sigurno hoće!" Ili partijska knjižica, ili metlu u ruke. Treća solucija ovdje se još ne nazire.