Naslov ovotjedne kolumne sve govori o svjetonazoru autora. Partizani nisu spomenuti prvi samo zato što slovo "P" dolazi prije slova "U" već, ponajprije jer, kada se već koristi nogometna retorika, antifašisti su, u percepciji ovoga novinara, "domaći", a ustaše "gosti".
A da su i dalje nepoželjni u našem političkom i svakom drugom govoru pokušat ću pokazati i ovim tekstom. Zašto, pak, pitate se, partizani, u ovoj, da tako kažemo, 68 godina staroj utakmici vode s tri gola nad ustašama?
Pa, riječ je o tri jasna pogotka: 1945. pobjedom u Drugom svjetskom ratu; 1990. antifašističkim utemeljenjem novonastale države i ove 2009, kada se konstatira da pokušaji revidiranja povijesi i niveliranja krivnje od strane neofašista ne uspijevaju ozbiljno urušiti rezultat igre (mada su ustaše urušile priličan broj antifašističih spomenika).
Da stvar bude aktualna, treći gol je upravo zabio publicist i izdavač Slavko Goldstein (80), vremešni igrač koji brani boje antifašista, ne samo zbog toga što su mu ustaše pobile veći dio njegove židovske obitelji, već zbog toga što je strastveni branitelj istine. Povijesne napose. Čini to i u ovotjednom tjedniku "Globus".
Zanimljivo je, pak, to da, htio ne htio, traku kapetana protivničke momčadi nosi nitko drugi već veliki šef hadezeovske desnice, saborski zastupnik dr Andrija Hebrang, važan u priči zbog toga jer juriša prema partizanskom golu u namjeri da osvoji Pantovčak. Radi se o trofeju koji je dugo bio u rukama partizana, u devedesetima prešao u tabor ustaša, nakon smrti kapetana Gojka Šuška i izbornika Franje Tuđmana, zbog bitne slabosti momčadi, kroz dva šampionata opet bio spremljen u ormar antifašista, a sada, kada se ne tako loš dribler Stjepan Mesić povlači u mirovinu, pojavljuje se kao eliksir za oživljavanje umornih, reklo bi se čak i umrtvljenih tijela izazivača.
Da. Čovjek bi rekao: utakmica bi trebala biti gotova. Jasna je pobjeda partizana. Ali se ustaše ne daju. Napadaju opet i opet, bez obzira na uspjehe domaćih. Hajde da vas ne zamaram više uvodom. "Kada bi Andrija Hebrang postao predsjednikom Republike Hrvatske, bio bi to moj osobni poraz", rekao je novinarima u srijedu, 8. jula, predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić u Strasbourgu. Naravno, ne bi bio to samo poraz antifašističkog Mesića već poraz cijele Hrvatske. I šire. Ne vjerujem u takav ishod. Ako pamtite, prognozirao sam prije par tjedana pobjedu kandidata SDP-a, zastupnika i pravnog stručnjaka Ive Josipovića.
Ali Mesić ne puše na hladno. Zašto Mesić veli da bi to bio njegov osobni poraz? Mesić se kroz skoro dva mandata neprestano bavio isticanjem antifašističkog utemeljenja Republike Hrvatske. Andrija Hebrang, naprotiv, svako malo koketira ustaštvom. Nije trebalo dugo čekati do novog Hebrangovog ispada. Do izlaska pretprošlotjednog izdanja NIN-a. Rekao, nije rekao? Rekao je! Čitam originalnu verziju intervjua koju sam dobio iz redakcije tog beogradskog tjednika. Hebrangu ništa nije podmetnuto.
Uostalom, u brojnim medijskim intervencijama nije demantirao navode toga razgovora. Kristalno je jasno da je izjavio kako se zapovjednik svih ustaških logora Vjekoslav - Maks Luburić "borio za hrvatske interese". Naime, na pitanje: "Hoćete da nam kažete da su se i Maks Luburić i Andrija Hebrang borili za nacionalne interese?", Hebrang Junior odgovara, bez razmišljanja i sustezanja: "Apsolutno." Hebrang je kazao i ovo: da slučajno Luburićeva i glava njegova oca nisu bile hrvatske, obje bi dočekale prirodnu smrt.
Može se on sada vaditi koliko želi. Može dodatno podebljavati to da je kazao kako je to bila Luburićeva "vizija", da je Luburić ipak bio zločinac itd. Što? Omaklo mu se? Dakle, kada Mesić reče da bi bio osobno poražen da se glasači odluče za Hebranga, želi u stvari reći da bi bilo porazno da se sugrađanke i sugrađani oduševe pokrivanjem neba crnim vranama koje zazivaju mračnjaci i ustašonostalgičari. Ne trvdim da je Hebrang izravno među njima, nego da svojim skandaloznim izjavama uvodi naše ljude, posebno mlade, u tešku zabludu. Hebrang je teško opterećen prošlošću. Zabrinjavajuće je i to što okolinu još dijeli kroz ideološku prizmu, odnosno na ustaše i komuniste (zbog čega sam se i ja u ovome tekstu poigrao s tim motivom).
Ali ga je konačno sustigao Goldstein. Jest da je u nogometu to zabranjeno, ali ga je stari znalac nokautirao. Pobrojao mu je u novom "Globusu" sve Luburićeve i ustaške zločine (među kojima ide i smaknuće većeg broja Srba u Banjaluci početkom maja 1941. s pravoslavnim episkopom Platonom Jovanovićem na čelu), iz čega običan čitalac stravično zaključuje da Hebrang Mlađi histerično i paranoično uništava sliku oca, ubijenog od komunista 1948, jer ga uspoređuje s najgorijim od najgorijih likova NDH! Hebrang nakon ubojitog Goldsteinova udarca reterira, pa za Novu TV izjavljuje da predsjednik "mora imati distancu prema svim političkim opcijama i jednako se posvetiti i lijevom i desnom političkom miljeu".
Sjetimo se da je 2004. prije predsjedničkih izborima u vrhu HDZ-a zaključeno da bi Hebrang, retorikom i političkom isključivošću, mogao ugroziti tadašnje europske ambicije te stranke. Govorilo se: ako ga istaknemo, Europa će misliti da se HDZ vratio na stara, krajnije desna i nacionalistička stajališta, na retoriku Franje Tuđmana i Gojka Šuška.
A sada? Kakav je to HDZ koji gura ovakvog Hebranga? Odgovor je jednostavan: to je klub očajnih i vrlo nervoznih igrača kojima cure zadnje minute utakmice i kojima se gasi svaka nada u dobivanje prvenstva.