Bosna i Hercegovina je dobila pozivnicu za pridruživanje Programu Partnerstvo za mir (PfP). Predstoje još neke formalnosti da se obave i ući ćemo u predvorje NATOa, najvećeg vojnog saveza u povijesti civilizacije. Optimisti 2008. navode kao godinu kada će naša zemlja, mali patuljak s brdovitog Balkana, ući u savez sa SAD, Kanadom, Njemačkom, Francuskom, Turskom, Italijom i ostalim vojnim divovima.
Površnom analizom ove najave o ulasku u Partnerstvo za mir stiče se dojam da je to, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, najveći dan za BiH. Jednim parafom na sporazum o ulasku u PfP naši zvaničnici će izbrisati aveti prošlosti, otkloniti strahove o mogućim sukobima i kao rukom otkloniti zveckanje oružja u balkanskom buretu baruta. Ulazak balkanskih zemlja u NATO garancija je da niko nikoga više neće napadati.
Ostaje još samo da se otvori restoran `Mekdonaldsa` u Sarajevu, jer `države u kojima postoje restorani 'Mekdonaldsa' u povijesti nisu ratovale jedne protiv drugih`, pa da neki mudri političar poruči građanima: `Spavajte mirno, rata neće biti`, ali ovaj put zaozbiljno.
Prijemom BiH, Crne Gore i Srbije u PfP cijeli region ide naprijed. Međutim, neko će se upitati zašto se to nije desilo i ranije. Već godinama najveća prepreka ulasku u evroatlantske sigurnosne asocijacije bila je saradnja s Haškim tribunalom. Nehapšenje Ratka Mladića i Radovana Karadžića još je veći problem bio za naše istočne susjede, s kojima ćemo uskoro biti pod istim sigurnosnim kišobranom. Pitanje ratnih zločinaca danas se nije nimalo promijenilo u odnosu na 2004. godinu, kada su na samitu NATO-a u Istanbulu BiH i SCG dobile glat odbijenicu. Razlog je bio sloboda Karadžića i Mladića.
Prijem BiH, a posebno Srbije u PfP bez hapšenja Karadžića i Mladića, daće opasnu poruku nacionalistima i huškačima. Ova činjenica bez sumnje će dati argumente cinicima koji šupljim frazama o potrebi za `gledanjem u budućnost` žele izbjeći suočavanje s krvavom i zločinačkom prošlošću.
Narodi na ovim prostorima duboko su podijeljeni i mržnja nije iskorijenjena, ali historija nas uči da je bilo i zavađenijih naroda koji su kasnije postali `najbolji prijatelji`. Neprijateljstva Francuske i Njemačke, koja su posredno pokrenula i dva svjetska rata, danas se niko i ne sjeća. Ali prijateljstva ove dvije države ne bi moglo biti da nije bilo triju ključnih stvari: Nirnberškog procesa, u kojem su vođe Hitlerovog režima kažnjeni a Nijemci suočeni sa svojim zločinima, Maršalovog plana, koji je ekonomski preporodio Evropu i otklonio beznađe koje je najplodnije tlo za fašizam i sukobe, te Vili Branta, koji je svojim izvinjenjem pokazao da se preko prošlosti može preći.
Mi sada nemamo pravi Maršalov plan, Vili Brant se ne nazire, a iz NATO-a nam ovim činom šalju signal da ni Hag kao balkasnki Nirnberg nije toliko važan i da postoji mogućnost da Karadžić i Mladić možda nikad neće biti uhvaćeni.