U bivšem režimu slobode su bile ograničene, nije se smjelo svašta govoriti i pisati, a bio je poznati član 33 u zakonu, po kojem se sudilo za verbalni delikt. Prelaskom na našu demokratsku vlast omogućena je potpuna sloboda našim ljudima, posebno odabranim. Slobodno se počelo krasti, varati, podvaljivati, lagati. Oni što su u mračnom socijalističkom režimu bili sklonjeni i osuđeni, kao što su Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Franjo Tuđman, počeli su ratovati i slobodno ubijati. Odmah početkom rata odabrani pojedinci veoma uspješno su se počeli baviti kriminalom, a vodeći ljudi u zemlji, podijeljeni na tri strane, sa zanimanjem i odobravanjem pratili su te rabote.
Danas se unekoliko to promijenilo, pa umjesto bezobrazne pljačke, krade se profinjenije, ali ništa manje uspješno. Sloboda je shvaćena široko, pa ko će lopova osuditi i zatvoriti kad se on borio za današnju stvar, iskazao se kao pravi borac za svoju naciju i svoju vjeru. Ne mogu nabrojati koliko je članova državnog predsjedništva, entitetskih premijera, ministara i stranačkih čelnika nepravomoćno osuđeno za razne marifetluke, ali je uvijek bio nedostatak dokaza ili je proces zastario.
Ne znam kako se slažu demokratske slobode sa onim udaranjem nezaštićene žene u krugu suda i kako se tumači srdačno rukovanje u sudnici sudije u togi sa tim udaračem Kučevićem, osuđenim na 12 godina zatvora? Osuđen, pa odmah pušten da nastavi svoje kriminalne djelatnosti. Zato se pitam: ima li slobode ako su kriminalci slobodni? Ima li slobode ako tužitelji i sudije nisu slobodni suditi lopovima? Zašto su profesori Pravnog fakulteta iz Sarajeva oslobođeni optužbe kada je dokazano da su seksualno iskorištavali studentkinje? Koliko je naše pravosuđe slobodno? Bojim se nimalo!
U novinama je zapisano da je jedan naš ministar naplatio duple dnevnice. Niti je ministar demantovao, niti je neko o tome tražio objašnjenje, jer se takav prekršaj smatra sitnicom, zašto čovjeka uznemiravati za duple dnevnice kad naši uvaženi funkcioneri mogu na druge slobodne načine drpisati mnogo više.
Evidentno je da mnogi čelni ljudi ove zemlje, ovih entiteta, ovih kantona imaju u svom vlasništvu stanove i kuće vrijedne po nekoliko stotina hiljada maraka. Da gotovo sto godina primaju ionako velike plate ne bi im bilo dovoljno za kupovinu takvih nekretnina. Pa neka dokažu odakle im pare? Nema govora, jer nema ko političarima postaviti to pitanje. Svima su ruke do lakata u grabeži, pa nema ko da porijeklo imovine postavi na tapet.
Očigledno da bi ova zemlja postala pravedna i slobodna potrebno je promijeniti čelne ljude. A to se može na dva načina: silom ili demokratskim putem. Silom je malo vjerovatno jer ovaj narod još pamti šta su u prošlom vremenu učinile ratne sile. A demokratskim načinom izgleda takođe nije moguće - neće narod.
Pričao mi je poznanik u kafani: "Odmah poslije rata bio sam na listi SDP-a za odbornika u opštinskoj skupštini Ilidža. Krenuo sam u agitaciju, a na prvom mjestu mi je bila moja brojna familija. Na kraju sam došao do majke, stare nene, i objasnio joj kako da za mene glasa. Uzgred budi rečeno, bio sam izabran. Ali odmah poslije izbora moja majka mi je rekla da ona nije glasala za mene, jer su joj u džamiji objasnili da samo Alija Izetbegović i njegova stranka mogu zaštititi muslimanski narod". Eto zbog čega narod neće promjene. Previše su ljudi ustrašeni, jedinu sigurnost imaju u vođama svoje nacije, a to što oni kradu, nije važno, krašćemo i mi.
Oni u čijim su rukama najviše naše sudbine su religiozne zajednice. Crkvene i džamijske vlasti su veoma dobro organizovane, imaju jaku logistiku, pa se njihova riječ najviše čuje i sluša. Mi nismo ni svjesni koliko je na našim medijima prisutna vjerska propaganda, oguglali smo na prisustvo vjerskih vođa. I nije stvar u tome da tumače svoja vjerska ubjeđenja, nego se većinom bave našim društvenim životom, prevashodno političkim. A vjerskim zajednicama nimalo nije stalo do naših političkih promjena jer je naš današnji čovjek toliko vjerski omađijan da su političke promjene veoma opasne, pošto bi mogle ponovo uspostaviti iz Ustava određenu sekularnost države.
Ima nekih manjih grupa koje galame da treba promijeniti vlast, ali to je neozbiljan vapaj, nema od toga ništa. Čak ni vođe sindikata nisu za promjene, sasvim im je dobro u okrilju vlasti. Ništa se neće promijeniti. Ostajemo da živimo u lopovskom državnom uređenju.