Patriotizam bi u doslovnom prijevodu trebao biti ljubav prema patriji, prema domovini, dakle domoljublje.
No, kod nas se on nerijetko shvaća i kao rodoljublje, što će reći ljubav prema rodu, plemenu, narodu... Na našim smo prostorima već dugo svjedoci da je to prije svega i iznad svega sebeljublje, kako je to nekoć napisao hrvatski književnik Ante Kovačić ili još vulgarnije - droboljublje. Dakle, krajnje utilitarizirana varijanta one čuvene Samuela Johnosona da je "patriotizam posljednje utočište hulje"!
Netko tko bi danas zalutao u ovu čudnu zemlju, a da i ne bude "vrli pitac neki", nego tek i samo neuk i nevješt njezinoj aktualnosti, vjerojatno bi se brzo zapitao "što je to i tko je to Bosna (i Hercegovina) da prostiš"? I posve sigurno bi dobio (barem) tri posve oprečna odgovora iz kojih i nakon kojih bi mu manje bilo jasno, nego da pitanje uopće nije ni postavio, niti bilo kakav odgovor dobio. Paradoks nad paradoksima, sve je paradoks - vjerojatno bi bio, parafrazirajući poznato biblijsko mjesto, jedini odgovor blizak istini i jednako tako do nerazumijevanja dalek i neshvatljiv. Čija je ova zemlja, tko je doživljava kao svoju, tko je u njoj i do koje mjere domicilan, jedva bi se razumjelo i na mjestima gdje se pripadnost zemlji emotivno najsnažnije iskazuje, dakle na sportskim borilištima, na mjestima erotsko-plebiscitarne demonstracije patriotizma. (Patriotizma u njegovu najsirovijem varijetetu, u kojemu su povici "nož, žica, Srebrenica", "ubij ustašu", ili "smrt Srbinu" mjera "odanosti i ljubavi za svoje"!) No, niti tu, gdje se inače nekritička mjera domoljublja mjeri decibelima, BiH ne bi dobro prošla. Na najobičnijoj sportskoj priredbi na kojoj bi se takvo što mjerilo, vidjeli bismo najmanje četiri-pet zastava i čuli klicanje najmanje četirima zemljama..., a iz pozadine bi dopirao huk mržnje i zločina...
Uz srpsku i hrvatsku zastavu, koje su ionako sumnjive, vidjele bi se barem još zastave BiH i Turske, te bijela plahta sa grbom ispunjenim anžuvinskim ljiljanima, što oponaša zastavu recimo srednjovjekovne Bosne. A frenetična navijanja bi zazivala Srbiju, Hrvatsku, Tursku i Bosnu (bez Hercegovine). I, daj Bože, da je takvo što, u najidealnijem scenariju, zamislivo bez krvoprolića za vrijeme ili na kraju sportske manifestacije.
Ovdje bi bio i početak i kraj priče o bosanskohercegovačkom patriotizmu, pogotovu što je brojnim svojim građanima, i više nego deklarativno, ova zemlja maćeha. Dakle, mnogi iskreno siju žito u njoj, a još iskrenije mole Boga da ljetina ponese u susjedstvu. Dijaspora im je, mentalna dijaspora, jer više nego otvoreno demonstriraju kako im je majka ili Srbija ili Hrvatska, ili čak - Turska. A kad i govore o BiH kao o patriji, o domovini, onda im je ona mali reducirani fizički i mentalni prostor, udaljen od svake, i povijesne i aktualne stvarnosti, očišćen za početak od (identitarno) Drugoga, a potom i od drukčijeg unutar (identitarno) Svoga!
Ne, ne zanimaju me ovdje i sada niti izbjeglice pred zakonom (novi oblik postdejtonskog izbjeglištva!), niti različiti navijači okupljeni oko deklaracija o genocidu u Srebrenici ili nad Armenima, jer taj patriotizam razumijevam kao i Maupassant: "Patriotizam je sjeme ratova." Zanima me patriotizam pismenosti (elementarne, formalne i logičke), koji nam se tako agresivno nadaje u svom krajnje negativnom obliku, u svojoj radikalnoj negaciji. Dakle, suprotno od onoga što bi od nas zahtijevao Lucie Delarue-Mardrus kad kaže: "Pisati pravilno svojim jezikom jedan je od oblika patriotizma."
Izvanredne knjige Marka Vešovića "Tunjo veliki i u Tunje mali" i "Špijun iz Pipera" snažno, nažalost ili na sreću, demonstriraju kakve je provenijencije i kojih dometa bosanski, odnosno dukljanski patriotizam jednog Muhameda Filipovića odnosno Jevrema Brkovića i uopće svakoga tko bi preuzeo na sebe i prihvatio na sebe teret biti npr. "najpametniji u Bošnjaka", "učitelj bosanskog dostojanstva", ili, a pogotovu nakon knjiga Marka Vešovića i Tarika Haverića ("Čas lobotomije"), "dizdar bosanskog duha", kako ga nazivaju smiješne novine čiji je podnaslov "patriotski magazin", a uz čiji se naslov "Kulin" zalijepio anžuvinski ljiljan, koji s Kulinom ima taman toliko veze kao srp i čekić s američkim globalizmom. Ili, ako baš hoćete, kao kleronacionalistički sadržaj tog lista i s patriotizmom i sa stiliziranim križem, što anžuvinski ljiljan jest, a koji je (taj ljiljan na bosanskome grbu!) ognjem i mačem uništio osmanski zavojevač u srednjovjekovnoj Bosni.
I dok Haverić i Vešović u svojim verzijama kontra-bajke "Carevo novo ruho" nemilosrdno argumentirano ogoljuju svu nacionalističko-patriotsku (ne)pismenost Brkovića i Filipovića (s tim da Vešović u rukopisu ima sličnu knjigu i o Rajku P. Nogi) i sličnih nacionalističkih korifeja, javljaju se i neki novi, još nepismeniji, protagonisti "patriotizma". I ne samo oni što misle da je stvarno patriotski ono što nosi takav podnaslov (jer, što kaže Lala, "piše i na tarabi p..., pa nije"!)... Tako čitamo ovih dana kako "novi patrioti" u Maglaju (a i drugdje, gdje je do sada bilo mnogo manje magle!) pozivaju one druge, one s kojima im se ne dijeli ni stari ni novi patriotizam, da prijeđu na islam. Njima je njihov vjersko-nacionalni patriotizam dobrano plaćen inozemnim novcem, pa oni onu latinsku "Ubi bene, ibi patria!", za druge razumiju kao patriotizam milom ili silom, a za sebe kao "nove priloge vlastitom droboljublju"!