Ove godine Nobelovu nagradu za mir dobila je EU za to što je omogućila integraciju na osnovama francusko-njemačkog pomirenja poslije Drugog svjetskog rata, demokratsku tranziciju Grčke, Španije i Portugala, nakon totalitarnih diktatura, i za pridruživanje zemalja Balkana poslije etnonacionalnih ratova devedesetih godina.
Nobelov komitet je naveo da EU predstavlja "bratstvo među državama" i vrstu "mirovnog kongresa".
Ove godine za Nobelovu nagradu za mir nominovana je 231 osoba, među kojima su bile i 43 organizacije. Mnogi se ne slažu sa ovakvom odlukom Nobelovog komiteta. Zamjeraju joj što nije spriječila rat na Balkanu na svom teritoriju devedesetih godina, što nije za trideset godina ujedinila podijeljeni Kipar i gorljivo zagovaranje vojne intervencije na Libiju. Predsjednik Češke Vaclav Klaus, poznati evroskeptik, rekao je da je vijest o dodjeli Nobelove nagrade za mir EU za njega vic u koji ne vjeruje. Cinizma nije manjkalo ni šefu paralmentarne grupe konzervativaca i reformista u Evropskom parlamentu Martinu Kalananu koji je rekao: "Nobelova komisija je zakasnila sa prvoaprilskom šalom." Magazin "Tajm" komentariše da je Nobelov komitet još jednom dokazao svoj smisao za komediju i prevazišao sam sebe. Dodjela Nobelove nagrade za mir EU, ekonomska kriza koja drma evrozonu i porast evroskepticizma ponovo su u prvi plan postavili "Pitanje Evrope" i oživjeli rasprave o budućnost EU i njenoj globalnoj ulozi u međunarodnim odnosima. Džeremi Rifkin, autor knjige "Evropski san", s podnaslovom "Kako Evropa polako zasjenjuje američki san", govori o EU koja dolazi. U isto vrijeme američki politikolog Čarls Kapčer, u knjizi "Kraj Pax Amerikane", govori o slabljenju američke moći i geopolitike u 21. vijeku. Mnogo je onih koji smatraju da nakon "Pax Amerikane", mira na američki način, koji je bio vodeća geopolitička mantra u svijetu posljednjih godina, diktirana vojnom silom SAD, sada nastupa vrijeme "Pax Europeane", evropskog mira zasnovanog na socijalno-tržišnoj ekonomiji, miroljubivoj politici i socijalnoj sigurnosti. Skeptici pak ovakvo vjerovanje smatraju pretjeranim i nerealnim. Evropa je još slaba u svijetu kojim dominiraju vojna sila i moć. Kako djelovati u svijetu sile, bez sopstvene vojske? EU pretpostavlja "državu blagostanja", "državi sile" kakvu preferiraju SAD. Stara Grčka je simbol "evropskog uma", a Rim je simbol moći, carstva, imperije i snage. Ujedinjena Evropa je baštinik tradicija Atine i Rima zajedno. Geopolitička Evropa Šarla De Gola obuhvatala je trougao između Atlantika, Sredozemlja i Urala, što znači da je u sebe uključivala i evropsku Rusiju. Po Urlihu Beku, EU je "društveni prostor" umreženost najvećeg stepena između ljudi, a ne carstvo ili imperija ka jednom prilikom rekao da je EU, bez geopolitičke i vojne sile, samo obični protektorat SAD. Jedina evropska vojska koja je ikada postojala u njenoj istoriji je vojska iz krstaških ratova, a bolje bi bilo da nije ni ona. Sa svih strana slušamo, ako se Evropa ne ujedini, za dvadeset godina prestići će je tzv. zemlje Brika, Brazil, Rusija, Indija i Kina, nove ekonomske i regionalne cjeline koje će imati veliku moć. George Steiner smatra da je Ideja Evrope, "Priča o dva grada", atinskog filozofsko-naučnog uma i imperativa vjere i otkrovenja iz Tore iz Jerusalema. Ovome treba dodati povijesno-kulturne tradicije Vizantije i nasljeđe arapskog i muslimanskog rukavca koji je dodirnuo i obogatio Evropu učinivši je još kompleksnijom. Kritički posmatrano u EU postoje različite povijesno-kulturološke i političke tradicije koje su komplementarne i različite, ponekad u sukobu, ponekad teško spojive, što više govori o njenom sadašnjem uspjehu nego o istorijskoj slabosti. Evropa je "hladni" proizvod politike, birokratije i ekonomije, ali i "topla" zajednica vrijednosti, culture, bez čega nema emotivnog konteksta. Problem se sastoji u tome što u vremenu ekonomske krize bez čvrste političke strukture, svaka zemlja počinje da isključivo gleda svoje ekonomske, nacionalne i državne interese, bez obaziranja na cijelu Uniju. Ako bi propao projekat EU, došlo bi do novih podjela u Evropi, starih i novih konfrontacija i suparništava, možda čak i do novog rata, konkurentna sposobnost EU prema drugim globalnim integracijama bi opala, a svaka pojedina zemlja EU bi umjesto cijele EU tražila sebi strateške partnere među drugim zemljama što bi pojačalo postojeće rivalitete i uticaje sa strane. EU je unaprijedila koncept ljudskih prava. Ona je otišla dalje od Deklaracije UN iz 1948. godine, koja je ljudska prava proglasila univerzalnim ali, nažalost, nije ih uspjela postaviti obavezujućim, EU ih je proglasila nadnacionalnim i važećim iznad nacionalnih zakonodavstava zemalja.
Nobelova nagradu za mir EU došla je u najtežem trenutku za ovu zajednicu, ali i kad je najpotrebnija da ojača i podstakne najambiciozniji politički projekat u istoriji u ovom dijelu svijeta. Poslije stoljetnih vjerskih sukoba, dva svjetska rata, holokausta i genocida, etničkog čišćenja, brojnih zločina, komunističkih progona, humanitarnih intervencija i preseljenja stanovništva, Nobelova nagrada za mir EU, je potvrda uspjeha jednog nedovršenog političkog projekta, koji pokšava da se oslobodi varvarsta i duhova vlastite prošlosti. Istovremeno ta EUtopija u pozitivnom smislu, čak i bez vojne sile, pokušava da se uspostavi kao najsnažnija garancija rastućem populističkom nacionalizmu i ksenofobiji na evropskom prostoru. Nije davno bilo kada je bivši sovjetski komunistički lider Nikita Hruščov, izrekao opasno proročanstvo: "Prvog dana trećeg svjetskog rata izgorjeće SR Njemačka." To je bila realna prijetnja i očekivan ishod hladnoratovskog rezonovanja, koji je na sreću Evropa ostavila iza sebe. Prije samo desetak godina EU je napadana upravo zbog svoje fiksacije na mir. Kada je izbila iračka kriza, oko koje su se Amerika i Evropa velikim dijelom razišle, američki teoretičar Robert Kagan napisao je knjigu "O raju i moći: Amerika i Evropa u Novom svjetskom poretku", u kojoj je iznio tezu po kojoj su Evropljani sa Venerea Amerikanci sa Marsa, prema sličnoj dihotomiji koja govori o muško-ženskim odnosima. Po ovom autoru jake zemlje automatski gledaju na svijet drugačije od slabih. SAD su bile zaštitnik slobodnog svijeta tokom hladnoratovskih godina, dok je Evropa, za tu sigurnost koju joj je pružala Amerika, platila cijenu tako što se odrekla vlastite odgovornosti. Rezervisanost EU prema američkom načinu borbe protiv terorizma Kondoliza Rajs, bivša državna sekretarka SAD za vanjske poslove, prekorila je sljedećim riječima: "Dekadentna evropska fiksacija na mir" tj. stavljanje vrijednosti mira u prvi plan u procjeni svjetskih problema u odnosu na spremnost za upotrebu sile i okončavanje sukoba putem rata poput Amerike. Poslije Drugog svjetskog rata "duh Evrope" se potpuno promijenio, ona se sve više fokusirala na ekonomske i socijalne umjesto na vojne i bezbjednosne probleme. Možda se Evropa posljednjih godina povukla u svoj "postmoderni raj" iz kojeg ne izlazi i ne vidi da živimo u "hobsovskom svijetu", nuklearnih odgovora, terorizma i drugih asimetričnih prijetnji. Ali, ona još svijetli primjerom zajednice koja je otklonila rat i političko nasilje u međunarodnim odnosima. Ona je ostvarenje Kantove ideje "vječnog mira" i Jaspersovog čovjeka koji je proizveo svoju istoriju. Evropa je možda "stara kurva, koju može svako silovati", kako kaže Slavoj Žižek, baš zato što zna da nije svetica. Ali ona je od onih kurvi koja daje svima, a ne samo nekima. Sa 55 godina, ova "stara dama" nije u cvijetu mladosti, ali se drži bolje nego neke prepotentne naoružane mladenke. Ovih dana napustila nas je filmska "Emanuela" naše mladosti. A ni mi sa Balkana nismo baš nevini, da bismo bili previše izbirljivi.