Jedna stara izreka kazuje da ljudi nestaju, ali ostaju njihova djela. Djelo predstavlja onaj svijetli trag kojim čovjek obilježava svoje postojanje u tami vremena, u zaboravu i prolaznosti koji su neizbježnost zajedničke ljudske sudbine.
Pjesnik Antun Branko Šimić je opominjao: "Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!/ Na svom koncu, mjesto u prah/ pređi sav u zvijezde!" Advan Hozić kao da nikada nije gubio iz vida riječi svoga slavnog prethodnika i brata po peru. U njegovom životu i umjetničkom stvaralaštvu postoji začuđujuća dosljednost, upornost da se u okvirima dosuđenih okolnosti i vlastitih mogućnosti dopre što dalje, da se, slikovito rečeno, ne izgubi "putokaz zvijezda". Čovjek ne može da mijenja okolnosti, ali može da utiče na njih vlastitim zalaganjem, humanim nastojanjem, aktivizmom i odgovornošću pred vlastitim sudom pravde i savjesti.
Kada se avet fašizma u toku II svjetskog rata obrušila i na naše prostore, Advan je bio učenik banjalučke Gimnazije. Tek je bio izašao iz djetinjstva (rođen je u Kotor Varošu 1926), a već je trebalo da se opredijeli i donese sudbinsku odluku. Imao je i hrabrosti i pameti da učini ono za šta mnogi stariji nisu imali snage niti odvažnosti. On je shvatio da je najčasniji put onaj s trnjem, da se za ostvarenje ideala čovjek mora boriti čak i onda ako je ishod te borbe krajnje neizvjestan. I Advan je krenuo u susret novim zorama. Za četiri ratne godine, uvijek u borbenoj koloni, Advan je upoznao sebe i svoje mogućnosti, ali i shvatio da se čovjek može suprotstaviti zlu ne samo oružjem, nego i municijom riječi: zalažući se da istina dopre što dalje i odjekne što žešće, da prodrma, razbudi i pokrene utrnule sile bića, ali i da pruži zabavu, nasmije, ozari pozitivizmom i horizontima naslućene nade. Paralelno sa usponom na vojničkoj ljestvici (Advan je svoj radni vijek proveo kao vojno lice doguravši do čina pukovnika), on je sve ozbiljnije sticao ime kao poslenik pera, novinar i književnik otkrivajući u svemu ne samo veliki radni kapacitet nego i dar talentovanog, u prvom redu, pripovjedača, dobrog poznavaoca života i jezika.
Godine provedene za pisaćim stolom ili sa novinarskom bilježnicom urodile su bogatom žetvom žurnalističkih i literarnih naslova. Hozić je objavio blizu stotinu knjiga, pozorišnih komada, radio-igara za djecu. Pa iako ovaj broj izaziva poštovanje, nismo sigurni da je i on potpun, jer Advan, ukoliko ga zdravlje bude služilo, još zadugo neće otići u stvaralačku penziju. Za njega upravo važi ona latinska maksima: "Ni jedan dan bez retka." (Nulla dies sine linea).
Hozić je, poznato je, pisac za djecu i odrasle. Spreman da se uhvati u koštac sa najrazličitijim temama, bogatog stvaralačkog i životnog iskustva (o čemu najbolje svjedoči i njegovo književno djelo). Ovaj pisac je najveću popularnost stekao onim stranicama svoga opusa kojim se obraća djeci, mladom pokoljenju koje traži put prema budućnosti. Dječak s puškom Advan je, sa najvećom snagom, opisao događaje i doživljaje mladih ratnika, njegovih tek nešto mlađih vršnjaka, u vihoru nevremena. Njegovi romani su potvrdili njegov izuzetni stvaralački dar.
Advan je, kao i Ćopić, uspio da razbije stereotip unoseći u kazivanje obilje humora, obraćajući se ne junacima, nego običnim ljudima, kojima rat nije bio samo heroika, nego i niz opasnosti i dovijanja, splet tragičnih, ali i komičnih okolnosti. Pružajući čitaocu, umjesto slike stradanja i patnje, trenutke vedrine i smijeha, pisac je život činio podnošljivijim, davao snage da se savladaju iskušenja i dočeka neko mirnije (i ljudskije) buduće doba. Bar za mene, Hozićev humor je sasvim lično obojen. On se smijao na drugi način. U njegovom smijehu sve je dobroćudno, djetinjski bezazleno, široko i podržavajuće. Čitajući Hozića, mogu reći da on u svom djelu više voli meki humor krajiškog tipa, voli geg, šalu, urnebesne situacije, vratolomije, nagle provale smijeha koje se rađaju iz svakodnevnih, ali i paradoksalnih situacija kakva je, npr. ona iz "Vrapca s puškom" vezana za partizana Koku, koji u najvećoj gladi stalno nešto žvaće da ne bi zaboravio kako se jede. Zbog svega ovoga treba ponovo čitati Hozića, da se ne bi zaboravila lijepa, blaga i draga riječ.
Danas je Advan Hozić klasik svoga jezika, jedan od najeminentnijih majstora pera, ali i čovjek rijetke moralne dosljednosti koji nije išao "malen ispod zvijezda".