Prava je sreća da je bitka na Sutjesci trajala cijeli mjesec, od 15. maja do 16. juna 1943. godine. Da su kojim slučajem sile Osovine ranije poklekle pred partizanskim odredima, nikada se preživjeli partizani u BiH ne bi dogovorili kada da odu na Tjentište i odaju počast palim suborcima.
Prošle subote, 19. juna, u organizaciji SUBNOARA okupili su se drugovi pred spomenikom palim partizanima, a samo sedam dana ranije predstavnici SUBNOR-a podsjetili kako je Peta ofanziva bila prekretnica u Drugom svjetskom ratu.
Za 67 godina od bitke na Sutjesci štošta se promijenilo u Bosni. Nije prije šest i po decenija niko u svijetu znao gdje je Sutjeska, niti da su sile Osovine izvele 127.000 vojnika po njenim vrletima, ni da će tu početi kraj Trećeg rajha. Nisu o tome mislili ni partizani skupljeni od Vardara do Triglava, nesvjesni da grade novu državu, novi svijet, niti da ih vodi Walter.
Ako će biti pošteni prvoborci iz oba saveza udruženja Narodnooslobodilačkog rata, reći će da nisu baš znali koji su ih to ideali vodili od Neretve do Sutjeske da posiju tolike žrtve.
Nisu znali ni ko ratuje protiv koga, jer kako smo nekada učili u svakom razredu od početka do kraja školovanja, postojala je okupatorska Njemačka i domaće sluge poput Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske, Srbije koja je branila kralja (u Londonu) i otadžbinu, Crna Gora, gdje i danas vole reći: "Viva Vero Montenegro" i Ljubljanska Pokrajina, koja je to, na neki način, ostala i kada je stvorena FNRJ.
Najbolja je naknadna pamet, reći će preživjeli borci sa Sutjeske, što su dva vikenda zaredom odavali počast žrtvama. Upravo njihova razdvojenost je argument da je sve bila farsa i da se nikada nije znalo ko govori: "Juriš, drugovi", a kriomice razmišlja kako li je kod Đujića ili Budaka.
To što je Ričard Barton u filmu Veljka Bulajića pokazao kakva je vizija bila tog juna 1943. godine više ne prolazi ni kod zakletih jugonostalgičara. Kada se dvojica osamdesetogodišnjaka, bivših partizana, jave sa Sutjeske da kažu kako su samo oni pravi antifašisti, koji svakim danom žive bratstvo-jedinstvo i prebace priču sa Pete ofanzive na današnji teren, onda svako mora biti svjestan farse koja im je obilježila živote.
Nije Leks skočio da spase najvećeg sina naših naroda i narodnosti Josipa Broza Tita, ako se to uopšte desilo, nego je pas spasavao gazdu, kao što se instinktivno dešava kod te životinjske vrste.
Nevjerovatne priče koje smo slušali iz SUBNOR-a, sa A ili bez njega, raspršile su se kao balon od sapunice i ponijele su sa sobom i slike omladinskih radnih brigada, puteva i pruga, emancipacije žena, tačkica, nestašica kafe i goriva...
Sve je nestalo i ne žali više za tim vremenom nijedan prvoborac, jer su i na Sutjesku došli u suprotnim taborima u različito vrijeme da se nikada ne sretnu, baš kao prije 67 godina na Tjentištu, kada su se na livadama mimoilazili Titovi, kraljevi, Pavelićevi i Hitlerovi vojnici. Neznajući gdje idu u vihoru rata i šta ih čeka. Poslije su došle lijepe i nevjerovatne priče u koje su uloženi milioni dolara da se prenesu na filmsko platno. Zahvaljujući tome teško je bilo baciti crvenu maramu i bijelu kapicu, pogaziti časnu pionirsku riječ i zaboraviti kako je bilo važno preuzeti crvenu knjižicu koja potvrđuje da si omladinac.
Ti su ostarjeli borci zamrzili jedan drugoga i ne mogu se sresti na planini-heroju, gdje su stvarali državu za sebe i svoje ambicije. Izvještaji svakog vikenda sa Sutjeske, zavisno od medija, bili su duži ili kraći, manje ili više patetični, ali sasvim su jasni. Bitka na Sutjesci je bila prekretnica i ima važno mjesto u istoriji Evrope i to je rečeno sa govornice jednog vikenda. Svaka druga dimenzija ove ofanzive je ostala u sjeni partizana koji su podlegli dnevno-političkim dešavanjima i međusobnim optužbama da su petokolonaši.
Sutjeska je samo jedan od pokazatelja duboke podijeljenosti bh. društva. Ovdje ni lijepa uspomena na djetinjstvo ili mladost ne može ostati neokaljana. Oni što su se zavoljeli na radnim akcijama imaju pravo da se sjećaju svoje ljubavi i da je čuvaju, ali ne mogu gajiti lijepe emocije prema nečemu što je bila ORA hiljadu devetsto šezdeset i neke, jer to će im protumačiti čelnici bivših i sadašnjih društveno-političkih organizacija.
Nemaju pravo na podjele ljudi koji kažu da su stvorili državu koja je bila jednaka za sve, a onda su na ruševinima te tvorevine nastavili da nose ciglu po ciglu sjećanja nekoliko generacija. Neka bitka na Sutjesci ostane u istorijskim udžbenicima, a u pričama za malu djecu Leks je mjesto prepustio T-Reksu.