Bivši visoki predstavnik Austrijanac Volfgang Petrič pozvao je, zajedno sa predstavnikom Centra za evropske integracione strategije Kristofom Soliozom, na promjenu Vašingtonskog sporazuma kako bi se Federacija po unutrašnjem uređenju približila Republici Srpskoj, te kako bi na taj način bio poboljšan politički položaj Hrvata.
Njih dvojica smatraju da je kriza u BiH uznapredovala i da prijeti daljom eskalacijom, zbog čega predlažu preduzimanje akcije međunarodne zajednice, prije svega, na izmjeni sporazuma tadašnje Republike BiH i Herceg Bosne, kojim je uspostavljena bošnjačko-hrvatska Federacija sa deset kantona, koji imaju vlastiti Ustav, Skupštinu i Vladu.
"Potrebno je ukinuti kantone. Ove izmjene bi trebalo da zadovolje zahtjeve Hrvata, a da uopšte ne bude postavljano pitanje o stvaranju trećeg entiteta. Radi se o zaokretu kako bi se vratili na pravi smjer, te stabilizovali odnos snaga s drugim političkim entitetom - Republikom Srpskom", smatra Petrič idući i dalje zagovarajući jačanje EUSR-a i pregled Dejtonskog sporazuma kao i njegove izmjene, ističući da na to više ne treba gledati kao na "Pandorinu kutiju".
Za neupućene treba formalno-pravno pojasniti da je Vašingtonski sporazum u samoj svojoj suštini bio mirovni sporazuma između zaraćenih strana Hrvata i Bošnjaka. Sporazum je potpisan u Vašingtonu i Beču u martu 1994. godinu dan nakon krvavih sukoba u srednjoj Bosni i dolini Neretve, tačnije Mostaru, koji i danas predstavlja simbol podijeljenog grada. Sporazum su potpisali tadašnji premijer Vlade u Sarajevu Haris Silajdžić, hrvatski ministar spoljnih poslova Mate Granić i predsjednik Herceg Bosne Krešimir Zubak. Prema tom dogovoru formirano je deset autonomnih kantona, koji imaju vlastite ustave, parlamente i vlade, i ti kantoni su uspostavili Federaciju, jedan od dva entiteta po Dejtonskom sporazumu. Formiranje kantona trebalo je da bude garant Hrvatima da Bošnjaci neće imati dominaciju u tom entitetu.
Vašingtonski sporazum je trebalo da bude samo prva faza plana međunarodne zajednice predvođene Amerikom da okonča građanski rat, dok su u drugoj fazi u pregovore trebalo da budu uključeni i predstavnici srpske strane, a prema izvornom prijedlogu Republika Srpska, koja je tada imala vlast na oko 60 odsto teritorije BiH, je trebalo da potpuno nestane, a država bi bila uređena po kantonalom sistemu. Nakon što su srpske vlasti, tada u Palama, odbile ovu ideju od nje su odustali i kreatori bosanskog mira, Amerikanci.
Vrijeme je kasnije pokazalo da su Hrvati bili izigrani prilikom formiranja Federacije, jer ključni uslov za njihov pristanak o gašenju Herceg Bosne, da taj entitet izradi konfederalni odnos sa Hrvatskom, u svojoj suštini nikad nije politički zaživo. Tačnije iskorišten je samo vojni dio sporazuma za kasniji dogovor Izetbegovića i Tuđmana u Splitu o zajedničkim operacijama koje su prethodile Dejtonskom sporazumu, konkretno operaciji "Oluja", koja je velikom dijelom izvođena na teritoriji BiH kako bi Knin vojnički bio odsječen u Bosanskom Grahovu od Republike Srpske.
I Mate Granić je u više navrata potvrdio kako je prihvatio taj prijedlog o konfederaciji iako je tada bio svjestan da on nikada neće zaživjeti, smatrajući da se radilo o klasičnoj obmani predstavnika bh. Hrvata. Ovo je samo jedan segment. Sve što je kasnije urađeno išlo je na štetu kantona jer su im odlukama visokih predstavnika, a najviše upravo Petriča, ukinuta brojna ovlaštenja i nadležnosti, a Hrvati dovedeni u poziciju da brojčano ne mogu parirati Bošnjacima ni u jednoj federalnoj instituciji. Uspostavljena su federalna ministarstva prosvjete, energetike iako su ove nadležnosti pripadale isključivo kantonima. Istovremeno Vašingtonskim sporazumom dopušteno je uspostavljanje Vijeća hrvatskih kantona koje bi "koordiniralo politiku i aktivnosti u pitanjima od zajedničkog interesa", ali je pokušaj iz 2001. godine ponovo Petrič zaustavio, a tadašnjeg političkog lidera HDZ-a Antu Jelavića prvo je smijenio, te kasnije i procesuirao Sudu BiH za rušenje "ustavnog poretka".
Danas, šesnaest godina od uspostavljanja Federacije taj entitet suštinski nema riješen niti jedan problem. Budžet je konstantno pred slomom jer su socijalna davanja velika, ogromna administracija, kantoni uglavnom ne funkcionišu, Mostar je odlukom, opet visokog predstavnika, ujedinjen, ali praktično, život to svakodnevno pokazuje, to je podijeljen grad. Stalno nezadovoljstvo Hrvata položajem pokazuje da je Vašingtonski sporazum samo djelimično sproveden i da je potrebno zauzeti neke novi kurs koji bi doveo do stabilnijeg političkog dogovora. Ali ne po principu koji predlažu Petrič i Solioz koji predviđa potpunu unitarizaciju Federacije sakrivenu ispod plašta navodne institucionalne ravnopravnosti Hrvata. Stoga je potpuno razumljivo da su u HDZ-u odmah pročitali podvalu koju im pokušava jeftino prodati čovjek koji je od jednog naroda napravio nacionalnu manjinu.
Petričev pristup je zanimljiv i sa pozicije Srba koji se ni u jednoj rečenici, bar ne u onom što je objavljeno, ne spominju u Federaciji kao da je zaboravio na odluku visokog predstavnika o konstitutivnosti tri naroda u oba entiteta. Šta je sa njihovim ustavnim položajem i pravima? Petričeva inicijativa je plod, potpuno sam siguran, koordinisanog političkog kursa sa bošnjačkim političkim partijama jer je obznanjena dvadesetak dana nakon što je sličnu izjavu dao ničim izazvan lider SDA Sulejman Tihić. Gledano u širem kontekstu tek sada dobija potpuni smisao platformaška politička doktrina koja je isključivo podrazumijevala izbacivanje dva HDZ-a iz vlasti.
Današnji politički procesi u Federacij u strategijama bošnjačkih stranaka i međunarodnih mešetara su prva faza za pokušaj unitarizacije BiH koja ima krajnji cilj devastiranje Republike Srpske. Zbog toga Petrič i dodaje svojoj inicijativi prijedlog da Dejton više ne treba posmatrati kao "Pandorinu kutiju".
Kako tada tako i danas među srpskim strankama teško se može naći politički lider koji bi pristao na jeftine priče o "garantovanoj institucionalnoj ravnopravnosti" i koje ne podrazumijevaju jaku i ravnopravnu poziciju Republike Srpske u ustavnoj organizaciji BiH.