Cijele 2006. godine, najbitnije političke energije u ovoj zemlji bile su apsorbirane pregovorima oko tzv. ustavne reforme. Vršila se reforma ustava koji ustavnopravno i kao izraz suverene volje našeg naroda, nije ni postojao. Radi se o nametnutom ugovoru, koji je prihvaćen u iznudici nastaloj zbog poraznih rezultata rata.
Poznato je da su ustavne odredbe Daytonskog sporazuma samo dio jednog ugovora o miru, dakle, jednog međunarodnopravnog akta, koji ima ograničeno značenje čiji je cilj bio da prekine rat i omogući normalizaciju stanja u zemlji. Normalno je da u okviru procesa normalizacije i Bosna i Hercegovina uredi i svoje ustavno-pravno stanje i odredi i svoj međunarodno-pravni položaj, koji je u velikoj mjeri suspendiran činjenicom da i u unutarnjim pitanjima, a i pravu djelovanja naše zemlje u međunarodnom političkom i pravnom prostoru, odveć veliku ulogu imaju međunarodni faktori. Daytonski ugovor dao je velike ovlasti u polju suverenosti međunarodnoj zajednici i zemljama garantima ugovora. U tom smislu to je bio tipičan kolonijalni ugovor.
Problem naše zemlje je konačna normalizacija stanja, a ta se ne može u potpunosti postići ako naša zemlja ne dobije novi po svojim konstituirajućim elementima donesen ustav. Umjesto toga imali smo pokušaj da nam se nametne ustavna reforma, koja je sadržavala dekorativna i funkcionalna prilagođavanja ustavnih odredbi Anexa Daytonskog ugovora, koje su Amerikanci smatrali potrebnim i koje su oni predložili.
Cijeli ovaj posao, oko koga su se uzburkale mnoge strasti i oko kojeg su nastali novi politički razdori, osobito oni na bošnjačkoj ili federalnoj strani, pokazivao je neke karakteristike. Prvo, Amerikanci su htjeli pokazati da je Daytonski mirovni ugovor njihovo djelo i da svaka njegova prilagodba treba opet da bude njihovo djelo. Zbog toga je Hejsov dokument bio osnova razgovora. Razgovori su, kao i oni koje je vodio čuveni Holbrook, bili gotovo tajni i vođeni su pod auspicijom američkih diplomata. Cilj razgovora bio je da se njima posredno akceptira situacija stvorena Daytonskim ugovorom kao normalna legalna i legitimna, tj. da se Daytonski ugovor via facti i de jure, ovim kozmetičkim popravkama, pretvori u ustavno-pravni dokument prvog reda, tj. da postane od u našoj skupštini izglasan ustavni tekst. Time bi se skinula odgovornost Amerikanaca i njima asistirajuće Europske unije, za postojeće stanje i za sve što bi tim aktom moglo da nastane u budućnosti.
Istovremeno, time se eskamotiralo suvereno pravo naroda Bosne i Hercegovine da sami odrede ustav koji žele i tako samostalno i na temelju svojih prava odrede pod kojim i kakvim ustavnim stanjem će živjeti. Najzad, a to nije nimalo nevažno, time se ukupno stanje u državi i odnosi u njoj bitno vežu i održavaju u okviru uzroka i posljedica proteklog rata, koji na taj način nikada ne bi bio prevaziđen kao događaj i kao izvor osjećanja i ponašanja naših ljudi.
Ono, međutim, što bi bilo najgora posljedica ovakvog metoda rada, sadržano je u činjenici da se time implicira naša nesposobnost da donesemo sebi ustav i da odlučimo kako ćemo živjeti.
Nikako ne mislim da smo mi invalidi u bilo kojem smislu, u historijskom, u političkom ili u psihološkom, a pogotovo u tome da ne bi znali šta je država i kako se njome upravlja. Imali smo države sedam vijekova prije Amerike i ropstva smo se oslobodili još u XIV vijeku, a ne krajem XIX kao neki. Istina, mi nemamo sile, ali imamo svoja prava i to nam daje snagu koja je veća i značajnija od svake sile. Za konačno dovršenje ove historije našeg šegrtovanja kod onih za koje se ne bi moglo reći da šire humanost i sigurnost po svijetu, mi moramo učiniti sljedeće:
a. Ostaviti rat iza sebe u svakom smislu i kontekstu;
b. Definirati načela našeg ustavnog uređenja;
c. Utvrditi kakvu unutarnju strukturu i ulogu elemenata našeg ustavno-pravnog ustrojstva želimo;
d. Kazati jasno kakav odnos želimo između prava i uloge građana, tj. svakog pojedinog čovjeka i ustavno-pravnog i političkog sistema, a kakvu ulogu trebaju i mogu imati sve druge izvedene ljudske zajednice.
Zajednica koju stvaramo ustavom je država, a ona mora i može biti i opstati kao demokratska i zadovoljavajuća samo na jakoj osovini - slobodni građanin naspram države u svim njenim vidovima i funkcijama.