Ovih se dana rasplamsala polemika između Abdulaha Sidrana s jedne strane, te Envera Kazaza i Ivana Lovrenovića s druge. Sidran je oštro krenuo protiv svojih kolega zato što kao članovi žirija za nagradu "Meša Selimović", što je organizuje opština Tuzla, nisu nagradu dali romanu "Vječnik" Nedžada Ibrišimovića. Nerijetko se dešava da dodjele književnih nagrada izazovu negodovanje, pa tu bude veoma oštrih riječi, kao i u ovom slučaju. U oblasti literature, a i uopšte umjetnosti, nije moguće egzaktno vrednovati neko djelo, nema tih parametara da se izmjeri kvalitet, pa sve ostaje na vještini ubjeđivanja i na utiscima.
Dobro znam da je Nedžad Ibrišimović četrdesetak godina radio na ovom djelu, u međuvremenu pišući i objavljujući druge knjige. Autor smatra da je to kruna njegova stvaralaštva. Na oko 400 stranica Ibrišimović nastoji da smjesti ljudsku povijest i pitanje čovjekove vječnosti, služeći se mnogobrojnim simbolima i metaforama. Očigledno da je mnogo vremena potrošio istražujući drevni Egipat, gdje se radnja romana i dešava. Dosta čitalaca je oduševljeno ovom gustom prozom, u koju se teško ulazi i mnogobrojne ličnosti teško razaznavaju. A ima i onih koji nisu privučeni romanom koji od svog čitaoca iziskuje veliki trud.
U istoriji literature poznate su mnogobrojne polemike, pa ni ova nije izuzetak u oštrini sukoba, u ishitrenim i grubim kvalifikacijama. Ovdje ne manjka ni grubog nogiranja. Treba napomenuti da su se u polemiku uključili i neki drugi akteri, što cijeloj stvari daje opštiji značaj. Ali ne bi me polemika privukla da je komentarišem da nije dobila i našu dnevnopolitičku dimenziju.
Sidran optužuje dvojac da nije dao nagradu Ibrišimoviću zato što je on musliman, vjernik, a i stoga što je član Stranke demokratske akcije. Taj Sidranov argument mogao bi se nazvati stupidnim, da ne živimo u zemlji gdje su stupidnosti političke vrste skoro svakodnevica. Uz to kako može jedan pjesnik, izuzetno dobar pjesnik, značajan filmski scenarista, ući u vode politikanstva, pa tvrditi da neko može dobiti nagradu u literaturi zato što je pripadnik određene vjere, ili zato što pripada nekoj političkoj partiji? Čak i da su Enver Kazaz i Ivan Lovrenović mrzitelji islama, protivnici SDA, odakle Sidranu argumenti za tako što?
Jako je ružno da pjesnik, kojeg bošnjački krugovi veoma uvažavaju, u književnost ubacuje dvopolitičke prosudbe o važnosti autorove religijske pripadnosti i stranačkog opredjeljenja za kvalitet djela. Svejedno što to on drugome prebacuje, jasno je da je on sam time zaokupljen. Opasnost ovakvog mišljenja jeste u tome što Sidran nije neki anonimni pjesničić, nego citiran i uvažavan u mnogim medijima, ne samo u Federaciji BiH. Pomisliti da neko može vezati autorovu pripadnost određenoj religiji i vrijednost njegovog djela jedna je od najmračnijih teza u ovom mračnom vremenu. Poslije ovakvog Sidranovog uplita više nema estetskih kriterija, nema stručne i strukovne ocjene kvaliteta.
Ako se zna da je Abdulah Sidran u proteklim opštinskim izborima bio na listi za SDA, pa i prošao u opštinsko vijeće sarajevskog Starog grada, znači li to da će ovaj pjesnik sve živo mjeriti sa stanovišta ove političke partije? Međutim, pročulo se da je dao ostavku na članstvo u ovoj stranci, ali je zadržao poslanički status. Pa ko je ovdje politikant, Kazaz i Lovrenović ili Sidran?
Može biti, a često i jeste umjetnik dvojna ličnost, ne predstavlja se isto u svome djelu i u svom životu. Koliko mi je poznato savremena literatura koja se kod nas piše nema mnogo veze s političkom partijom Stranke za BiH, SNSD-om ili SDP-om, mada autor može biti član ili simpatizer neke partije. Literatura je vanpartijsko djelo. A Sidran, ako ne može da partiju veže za literaturu, pokušava da literaturu uvuče u političke vode.
Polemika može biti zanimljivo štivo, posebno ako su polemičari duhoviti, domišljati, zabavni. Ova polemika malo od toga ima, autori se naduravaju ko će biti mudriji, a ispadaju samo maliciozni. Uz to, ispostavlja se da i slavljena veličina, kao što je Abdulah Sidran, može grdnu štetu nanijeti književnosti, što je uvlači u tamnu stranu politikanstva. Uvlači čistu umjetnost u vjersku podjelu, u stranačku podijeljenost.