Ima li života izvan politike? Kada god razmišljam ili pokušam pisati o svakodnevnim životnim stvarima, neizbježno dođem do političkog pitanja. Vozim se taksijem, a taksista sluša neku novokomponovanu muziku, odvratnu, imbecilnu. Ne zna se šta je gore, tekst koji može zadovoljiti samo idiote, ili melodija, koje zapravo i nema. Da li je zaista većina našeg naroda na tom primitivnom nivou da mu se sviđa taj muzički bofl?
Nije istina da se ne može razgovarati o ukusima. Ukus se stvara, njeguje, nadograđuje, po ukusu se spoznaje je li čovjek na nižem nivou kuture, gdje ga zadovoljavaju samo najjednostavniji oblici. Kao i sve ono što utiče na razvitak ličnosti, porodica, škola, društvo, tako se i ukus, razumijevanje za estetiku, razvija pod uticajem tih istih okolnosti. U našem vremenu izgleda kako je sve spalo na porodicu, jer škola, a naročito društvo, nimalo ne mare za estetsko obrazovanje.
U školi se biflaju jedino pisci iz nacionalne književnosti, a da se malo pažnje poklanja razumijevanju literature uopšte. Muzički odgoj i likovno obrazovanje je na repu interesovanja. I čak završi srednju školu, gotovo čovjek, da pojma ne zna o pozorištu, jer u njegovom gradu, malom mjestu, nema pozorišnih predstava, ne dolaze ansambli iz većih sredina. Tako već formiran čovjek ne samo da nije vidio nikada nijednu pozorišnu predstavu, nego nije nikada gledao nijedan pravi film, pošto u njegovom mjestu nema kino, a televizijski surogat nikada ne može zamijeniti užitak gledanja filma u kino-sali.
Što je to tako? Zato što naši političari nikako ne posvećuju pažnju estetskom obrazovanju. Zapravo kulturi kao takvoj. Usuđujem se reći da većina naših političara nemaju nikakvog iskustva u estetici. Po tome su oni necjeloviti ljudi. Pa kao takvi, normalno, nimalo im nije stalo do kulture, nikada ih niko nije učio da je kultura važan segment čovjekovog života. I nikada o kulturi ne prozbore niti riječi. Jer o tome ništa ne znaju.
Ono što su naši političari smislili jesu festivali. Nije to naravno njihova izmišljotina, ali kulturu shvataju kao šarenilo boja, pa im je zgodno da u svom mjestu imaju tako neku vašarsku priredbu. Neka se raja okuplja, tanca, pjeva, pa pošto im ne možemo dati dovoljno hljeba, evo im pjesme i igara. Time su zadovoljili glad za kulturom, a što su ti mjesni dani kulture samo zbir nevještih imitacija umjetnosti, to nikoga ne boli glava. Važno je da se nešto događa, a u tome najznačajnije jeste da pjevaljka drma do ponoći.
Ne treba griješiti dušu, ima dobrih festivala. Za prave estetske sladokusce, za filmofile, smišljen je Sarajevo film festival. (Na našem jeziku bi se trebalo da zove Sarajevski filmski festival). Zašto ovaj skup filmova i filmadžija ima odjeka je u tome što su političari odriješili kesu, pošto im se naši filmaši dodvoravaju i umiljavaju. A u međuvremenu, kao što rekoh, mnogi naši gradovi nemaju kino-dvorane.
Znam da su nekada smišljeno i sustavno teatri finansirani da gostuju sa svojim predstavama po unutrašnjosti. Toga više nema. U mnogim našim opštinama nimalo ne čeznu za pozorištem, jer ih pritisle veće, egzistencijalne brige.
Nijedno umjetničko djelo ne može da živi samo od sebe. Kad se u naprednoj Evropi sufinansiraju teatri, filmovi, izdavači, galerije, tim prije stvaraoci, u nas mogu preživljavati jedino uz novčanu pomoć društva. A zapravo, naši političari više dotiraju priredbe sa neukim pjevačicama i pjevačima, nego što pomažu istinske umjetničke vrijednosti.
Kao kad slušam muziku u taksiju, takvom me muzikom bombarduju sve naše televizije. Još i mogu razumjeti one privatne, ali tri naša javna televizijska servisa takođe sviraju kao da nam je svaki dan svadba. Kada ste na tim javnim servisima čuli Mocarta? A ono što se ne čuje, ne može ni da se zavoli. Ozbiljno kažem da je veliki hendikep našeg naroda što nema priliku da sluša Mocartovu muziku. Zar državnim televizijama nije u opisu posla da širi vidike, a ne da zarađuje pare samo na reklamama i okuplja gledalište na pjevaljkama? Hoću da vidim razliku između privatne komercijalne televizije i javnog servisa.
Sada hoće i da javne servise političari uzmu pod svoje na taj način što će parlamenti određivati sastave upravnog odbora. Što znači i urednika i sadržaje emisija. Znači da će još manje biti istinske estetike na njihovim ekranima, osim nacionalne kulture kojom se nacionalisti diče.