Jedna mama u Sjedinjenim Američkim Državama, u gradu San Francisku botoksovala je svoju maloljetnu, osmogodišnju kćerku kako bi joj zategla bore (?!?) da bi bolje izgledala na takmičenjima ljepote.
. Stop! Netačan navod! Jedan kreten u Sjedinjenim Američkim Državama, u gradu San Francisku botoksovao je svoju maloljetnu, osmogodišnju kćerku kako bi joj zategao bore (?!?) da bi bolje izgledala na takmičenjima ljepote. Taj kreten, kojeg je Bog blagoslovio roditeljstvom, depilirao je noge osmogodišnjoj djevojčici da bi njeno izbotoksovano lice imalo još ljepšu i glatkiju figuru kad zakorači pod reflektore izbora ljepote, fijestu za pedofilske sladokusce.
Tim naučnika iz Kine ugradio je ljudski/ženski gen u jednu kravu, kako bi dotična krava davala ljudsko, tj. majčino mlijeko!
Specijalna policija Rusije uhapsila je kanibala, koji je u svom stanu papao jetru svog najboljeg prijatelja, sve uz reš krompiriće. Salata nije spomenuta.
Najuglednija njemačka osiguravajuća kuća, za dobar poslovni uspjeh organizovala orgije sa prostitutkama, za nagradu radnicima.
Direktor MMF-a siluje sobarice.
Jedan britanski slastičar, bez obzira na kineske eksperimente, patentirao sladoled od majčinog mlijeka. Konzumenti ne pitaju za cijenu. Ližu i uživaju.
I sve to u posljednjih desetak dana godine dvijehiljadejedanaeste.
Živimo li mi na istoj planeti?
Živimo. Živimo.
Na planeti majmuna.
Ako je istina da je u Gradu u kojem sam rođena, četrnaestogodišnji dječak izvršio samoubistvo, jer je sa roditeljima živio u podrumu, jer mu je tata dobio otkaz, a mama je odavno bez posla, jer se njegova sestra zaposlila na crno kao čistačica, da bi u njihovoj kući bila bar korica hljeba.., i on nije mogao da ima išta od svog djetinjstva, pa tako ni da sanja da će sa svojim drugarima otputovati na malo matursko putovanje, onda je sve istina. Sve je istina.
Istina je i da se Grad, u kojem sam rođena, oglušio na inicijativu nekoliko stotina pojedinaca i kolektiva da se Zlatni ključ sa Poveljom počasnog građanina dodijeli roditeljima, koji su 156.954 konvertibilne marke, preostale nakon liječenja njihovog trogodišnjeg sina dali u fond za liječenje druge djece. Bojim se da je istina da živim među ljudima koji su komentarisali da oni nisu vratili svoj nego naš novac, da su u svojoj agoniji smislili kako da mučki prevare i neke državne fondove koji su platili mališanovu operaciju, da su skupljali novac iako su znali da je bitka za dječakov život izgubljena... Jezivo je znati da su takvi ljudi, sa takvim mislima i komentarima naši sugrađani, komšije i ne daj Bože, prijatelji. Zla vremena. Pa zla i istina. Nema ključa da je zabravi i sakrije!
Jedan mladi, tek punoljetni čovjek i jedna mlada, maloljetna djevojka ušetali su u jedan muzej, u kojem se ne naplaćuje ulaz, u kojem se samo dijeli "kultura" i ukrali crtež sa zida. Plesali su i zabavljali se, sa ukradenim trofejom u ruci, uživajući u koncertu, poklonu mladima, iz srca tog istog muzeja... Na sigurnosnim kamerama nije zabilježen par kradljivaca iz filmova - ružnih, prljavih i zlih, nego dvoje naših klinaca. A bogami, nema ni u filmovima, a kod nas ima, da se u zatvore zatvaraju zatvorski upravnici. U ime naroda!
Spavamo li budni, svi mi? Na planeti majmuna.
U moru užasnih primjera, gdje smo da pokažemo da možemo da pišemo i o drugačijim uzorima.
O djevojčici, koja ima trinaest godina i umije da jednu te istu rečenicu na engleskom jeziku brzinom svjetlosti izgovori na 3 različita američko-britanska naglaska, koja sjajno piše eseje, poznaje sve filmske klasike, citira Formana. O drugoj djevojčici koja ima trinaest godina i sjajno svira klavir i pobjeđuje na matematičkim takmičenjima, koja obožava mister Poara i repuje dok večera sa maminim drugaricama. O dječaku koji je sa jedanaest godina popravio sve pokvarene računare u banjalučkom naselju Starčevica, koji programira internet u mobitele i dopisuje sa sa prijateljicama iz Kine i Amerike. O djevojčici od pet godina koja je dresirala elder terijera. O dječaku koji ima već sedam, a od treće sriče slova znanja na monografiji muzeja, o dvoje roditelja, oboje umjetnika, koji imaju četvoro djece i sa svima njima stignu i kod bake i na igralište, ali i u pozorište i na izložbe, o tati i mami trojice sinova, čiji je namlađi sa 3 mjeseca spavao u gledalištu velikih premijera... O djevojčici koja ima petnaest godina i koja je objavila knjigu poezije, posvećenu mami koja je bila teško bolesna...
O djeci koja dijele svoju garderobu sa siromašnijim drugarima, koji doručkuju, ručaju, putuju sa njima i njihovim mamama i tatama, koja iako imaju više, znaju da se svako djetinjstvo mjeri istim parčetima namazanog hljeba...
Ali, nije sve (ovo) samo bravo njihovim sjajnim roditeljima!
Zašto o takvoj djeci ne čitamo u novinama? Zašto ih nema na televizijama?
Možemo li kao odgovorno društvo da se izborimo sa avetima svog vremena? Koliko novca se troši u kampanje upozorenja na pošasti i opasnosti 21. vijeka, a ostaju netaknuti i neriješeni naši problemi kao da su prevaziđeni, jer su iz nižeg socijalnog miljea? Visokobudžetnim spotovima visokobudžetne agencije animiraju naše televizije da upozoravaju na pedofile-lovce na djecu sa fejsbuka i interneta, kao da smo sve riješili, pa je još samo virtuelna arena ostala nesređena. Ama, više je nepismenih kretena!
Reklamiramo svog Nobelovca na bilbordima istom kampanjom kojom se svojevremeno povrće zvano paradajz iz lika u link, pretvaralo u kečap. Umjesto toga mogli smo kupiti i podijeliti hiljade knjiga. A i paradajza. Zdravije je. A i naše su pare.
Ako više od pet učenika u jednom razredu nema novca za ekskurzije, zapitajmo se šta to znače i šta to donose školske ekskurzije! Čemu putovanja, ako sva djeca nisu jednaka? U Švicarskoj, djeca u školu ne smiju da donesu skupi sir u sendvičima. Nema skupog sira u učionicama. Može i kavijara, ali kod kuće.
Neće klinci u kecelje. OK, nisam ni ja htjela. Nije škola armija, a ni kecelja uniforma. Ali je zato važnija odgovorna pedagogija, da posljedice ne bi sanirala psihologija. Pa psihijatrija.
Vjerski poglavar, reisu-l-ulema urla sa govornice tražeći da ocjena iz vjeronauka ne bude izbačena iz obračuna ukupnog procenta školskog uspjeha i prijeti "sarajevskim ljetom". Proljeće, ljeto, zima.., poput Lagerfelda, Prade i Armanija. Svjetska moda, po uzoru na proljećnu u Egiptu. Mubarak kolekcija.
Novo je doba.
A matora Bosna i Hercegovina nikako da prohoda. I onda se još čudimo što imamo staratelja. Umjesto botoksa. Na planeti majmuna.