Jeste li primili platu, ili ćete je dobiti tek narednih dana? Svejedno, kada god "legne", potrošićete je već za sedmicu-dvije. A možda je već izvjesno da ćete je samo prebaciti iz ruke u ruku.
Bilo kako bilo, ovogodišnji trinaesti lični dohodak sigurno nećete dobiti, a ako ipak hoćete, spadate u 12 odsto srećnika koji imaju ovu privilegiju.
Istraživanja su, naime, pokazala da od 100 bh. radnika njih čak 88 neće biti počašćeno trinaestom platom… Ako se to uopšte može nazvati čašćavanjem, jer je, sjetiće se stariji, u bolja vremena tako nešto bila uobičajena praksa.
Krizna su vremena, reći će danas prosječan bh. poslodavac, koji u dvorištu ima vozni park kakvog se ne bi postidio ni Bil Gejts.
Nećete mu stići ni iscijediti kroz zube da je kriza i u vašim novčanicima, a on će dodati da na jedvite jade uspijeva obezbijediti i ono crkavice koliko primate i kiselo će se nasmijati uz izgovor - biće bolje. Zatim će otrčati na poslovni sastanak na kojem će se potrošiti potok skupocijenog šampanjca, koji po flaši košta koliko i vaših deset dnevnica.
Dakle, istraživanja sprovedena u BiH pokazala su da je biti radnik gotovo isto što i "rintati", ćutati i klimati glavom gore-dolje, ali je statistika još crnja. Ona je pokazala da je u RS ove godine stradalo na stotine radnika. Život ih je izgubilo 15, a ostali su "samo" povrijeđeni. Statistika isto tako pokazuje da svaki peti gazda zataška kada zaposlenom, primjera radi, mašina odsiječe prst.
Ako je vjerovati sindikalcima, koji većinu dana prespavaju, sve je nezahvalnije biti zaposlen u BiH. Hajde, to im se vjeruje, ali nikako se nećete složiti da revolucionarski brane prava onih zbog kojih postoje i ispred kojih treba da se stoički postave.
No, nisu krive samo bh. sindikalne organizacije zbog siromaštva u kojem se guši veći dio građana.
To što je ovdje pola miliona ljudi nezaposleno i duplo više gladnih usta - kriv je kompletan sistem u kojem živimo. I kontejneri su sve prazniji. Počeće komšije da se mlate oko toga ko će koje smeće prebirati. Cijene divljaju, primanja zaleđena, a rješenje, čini se, neće nastupiti ni za sto svjetlosnih godina.
Dovoljno je osvrnuti se na mlađu populaciju, nadu zemlje, buduće akademske građane. Više od 15.000 prošle godine ih je diplomiralo, a nakon što su dobili papir za koji su se borili godinama, većina njih diplomu je stavilo pod pazuh, pa zakucala na vrata zavoda za zapošljavanje.
Oko 20.000 bh. građana s visokom stručnom spremom i danas gleda u displej svog mobitela, u nadi da će ih pozvati sa biroa i saopštiti im lijepu vijest. No, zalud čekanje. Biroi su postali službe za evidentiranje nezaposlenih, a ne za zapošljavanje.
Kada podvučemo crtu, podjednako je u BiH biti zaposlen i ne imati posao. Ovi prvi u većini slučajeva znoj liju za poneku stotinu maraka, a ovi drugi nemaju ni to. Čekajući posao, ili čekajući (trinaestu) platu, na kraju, svede se na isto.