Prošlo je već više od 10 dana otkako je potpredsjednik Vlade RS Anton Kasipović poručio svim direktorima javnih preduzeća, državnih uprava, da ukoliko nisu zadovoljni odlukom da im se plate značajno smanje, tačnije limitiraju na 3.000 KM, mogu slobodno da napuste svoje položaje.
Cijela javnost je s oduševljenjem dočekala odluku da se srežu direktorske plate. Valjda su ljudi pomislili da će sad državni direktori s njima dijeliti životnu muku iako su im uz platu ostali službeni automobili, reprezentacije, telefoni, dnevnice i drugi sitni benefiti.
Međutim, niko se nije pozabavio time šta se dešava sa direktorima pošto im je data ponuda "uzmi ili ostavi".
Dosad još nismo čuli da se ijedan direktor našao povrijeđen ovom odlukom i da je iz revolta napustio svoju rukovodeću funkciju, prešao da radi u neku privatnu kompaniju ili, koristeći svoje vrhunske menadžerske sposobnosti, pokrenuo neki vlastiti biznis. Međutim, ne samo da niko nije napustio već niko nije ni zucno da se na bilo koji način pobuni protiv odluke Vlade RS.
E, upravo je to ono što bi trebalo da nas plaši. Ova situacija najbolje pokazuje da na rukovodećim mjestima imamo menadžere koje niko neće, jer su možda sposobni da rade samo za sebe, ali ne i za biznis koji pokrenu. To govori da naš glavni problem nije visoka plata direktora, već njihova negativna selekcija i činjenica da gotovo nijedan na svoj položaj nije došao zbog stručnosti, već, što na kraju krajeva svi znamo, po političkoj liniji.
To i govori o besmislenosti uredbe. Ukoliko preduzeće radi katastrofalno - plata ista, ukoliko radi dobro - opet plata ista.
Kad se tako stvari posmatraju, nametne se pitanje šta bi trebalo da budu kriterijumi za određivanje direktorskih ili, kako se to sad moderno kaže, menadžerskih plata. Proteklih dana, dok je tekla rasprava o tom problemu, u javnosti su se često uzimali odnosi kojima je poređena plata direktora s premijerskom s jedne ili radničkom s druge strane. Pa smo tako čuli da, na primjer, direktori nekih javnih preduzeća imaju za oko 1.000 maraka veću platu od premijera ili predsjednika RS, a sa druge strane da im svakog mjeseca na račun liježe više od desetak prosječnih plata koje zaradi radnik u privredi.
Hajmo sad da vidimo kako ti odnosi izgledaju u razvijenom svijetu.
Ako bi naša ideja o odnosu menadžerska - predsjednička plata zaživjela u svjetskoj praksi, menadžerima širom svijeta bi se mjesečna koverta poprilično morala stanjiti.
Na primjer, američki predsjednik ima godišnju platu 440.000 dolara i ona je zakonom određena. Angela Merkel i Nikola Sarkozi godišnje prime nešto manje od 250.000 evra. Takve plate za svjetske vrhunske menadžere su u najmanju ruku smiješne.
Pošto, za razliku od domaćih menadžera, svjetski ne smatraju da je udar na njihovu privatnost ako otkriju kolika im je plata, čak i ako rade u akcionarskim kompanijama, saznali smo da direktor FIAT-a Serđo Markione ima osnovnu platu 3,05 miliona evra ili da direktor "Daimlera" Ditrih Ceče na konto plate godišnje zaradi 8,8 miliona evra.
Poenta je da, na primjer, platu direktora "Šuma Srpske" ne bi trebalo da se određuje dekretom, već rezultatom. Ako bi to potencionalno profitabilno preduzeće u budžet RS godišnje ubacivalo 100 miliona KM, zašto glavnom menadžeru ne dati platu i od 20.000 KM mjesečno? U slučaju "Željeznica RS", na primjer, ako bi se našao menadžment koji bi uspio da restruktuira preduzeće, da bar posluje na pozitivnoj nuli, trebalo bi da bude bogato nagrađen, jer bi opet u budžetu RS ostale desetine miliona maraka.
Prosto govoreći, platu bi trebalo da određuju rezultati rada, kao što je valjda i normalno.
Sad će neko pitati kako da se po tom kriterijumu određuju plate direktora agencija ili javnih preduzeća koja po svojoj prirodi ne mogu da ostvare direktan profit. Tačno je, direktan ne, ali pravilnim rukovođenjem i te kako mogu i moraju da urede odnose na tržištu koje bi svima trebalo da ostvare bolje uslove za poslovanje. Taj posao koji rade takođe je vrlo mjerljiv i lako se vidi po sređenosti tržišta. Kakvo je danas na primjer tržište osiguranja u RS? Da li je normalno da u RS, koje ima po procjenama oko 1,3 miliona stanovnika, radi skoro 30 osiguravajućih društava? Prosječni osiguranici ne znaju kolike su tehničke rezerve osiguranja, koje društvo mora da se dokapitalizuje, da li je za to dobilo rok i da li ga je ispunilo.
Posebno pitanje je transparentnost rada velikog broja preduzeća. Rečenica jednog mladog "perspektivnog" političara: "Joj, da mi je samo jedan mandat na mjestu direktora 'Puteva RS'", najbolje govori kako se zamišlja rad na poziciji direktora kod nas.
Takođe, pomalo nezapaženo je prošlo i to da se odluka Vlade RS ne odnosi na akcionarska preduzeća u kojima Vlada ima većinski paket akcija. Najbolji primjer je "Krajina osiguranje". Ta osiguravajuća kuća je jedinstvena po tome što je jedina u kojoj država ima većinski paket akcija, a da pritom nije lider na tržištu. Štaviše, nema ga čak ni među prvih pet.
Međutim, po visini plate direktor Mila Gromilić će se sigurno naći među najbolje plaćanim menadžerima u osiguranju. Sad opet dolazimo na ranije pomenutu priču. Neka država dovede menadžera s kojim će sklopiti takav ugovor da će raditi za neku simboličnu platu, a da se njegova prava zarada veže za procenat dobiti preduzeća. Pa ako je sposoban, neka godišnje zaradi i 10 puta više od premijera i predsjednika zajedno, jer će to značiti da je u budžet unio sredstva od kojih će, na primjer, biti renovirano 50 škola i još toliko domova zdravlja.