Iako su u fokusu vijesti na hrvatskim televizijama samo ljetne vrućine i koalicijska trgovina budućim mandatima, svijet nije stao – važne stvari zbivaju se čak i na tlu pod našim nogama.
Recimo, energetska scena zabilježila je zemljotres manje magnitude kad je prije nekoliko dana peštanski MOL prodao vlastiti udio u bosanskohercegovačkom ”Energopetrolu” svom i hrvatskom poduzeću ”Ina”.
Time ”Ina” stječe dominantnu većinu od gotovo 70% dionica (dok je još oko 20% vlasništva u posjedu Vlade BiH, dok 10 posto flotira na sarajevskoj burzi). ”Energopetrol” ima u Bosni 64
pumpe, pa to, dakle, nije, ne znam kakvo carstvo, ali je stvar zanimljiva jer je manevar, u poslovnom pogledu, napravljen u kontraintuitivnom smjeru…
S obzirom, naime, na nedavne hrvatske političke skandale što su doveli do pada vlade budući da je MOL-ov konzultant sklopio ugovor sa ženom zamjenika premijera koalicione vlade koja se zatim raspala, očekivalo bi se da MOL oprezno kalkulira sa svojim posjedima i čeka rasplet, formiranje nove vlada s kojom će moći licitirati oko budućnosti zajedničkog posla.
Umjesto toga, MOL je povisio ulog u igri. Riječ je o dalekosežnom potezu u preraspodjeli regionalnog energetskog tržišta gdje se, ispod horizonta, vodi rat na dva povezana fronta – naftnom i plinskom.
Ruski plinski kartel ”Gazprom” osvojio je golem udio u dobavi plina na hrvatsko tržište preko svog distrubutera, tvrtke ”PPD” iz Vukovara. PPD završava gradnju vlastitog LNG-terminala u Pločama, odakle će moći opskrbljivati i tržište Bosne i Hercegovine. Ruski državni energetski sektor prisutan je također u BiH preko tvrtke ”Zarubežnjeft” koja je od vlade Republike Srpske kupila rafineriju u Brodu, obnovila je i dovela u funkciju, ali onda su ambiciozni planovi razvoja zastali.
Bila bi, naime, potrebna nova, velika investicija, stotine milijuna dolara, da se ona dovoljno modernizira i prestane zagađivati susjedni Slavonski Brod. No, za isplativu rafineriju treba rasprostranjena mreža od optimalno oko 1000 crpki, a u Bosni već postoji velika ponuda nafte – uz ostale tu je i ”Ina”, kao peti najjači konkurent.
U regiji se ”Zarubežnjeft” nema gdje širiti - u Srbiji je ”Gazpromnjeft” već kupio za nevelik iznos srpsku nacionalnu tvrtku NIS s velikom pančevačkom rafinerijom i oko 500 crpki. Zato je ”Zarubežnjeft” pokušao otvoriti novo tržište u Hrvatskoj i generalni direktor te ruske firme došao je u Zagreb 2012. te iskazao interes za kupnju lokalnog OMV-a (ali ga je preuzeo Čermak). Dao je također ponudu da kupi Jadranski naftovod, JANAF! Povezuje Omišalj sa Siskom i Brodom, Brod s Pančevom i cijelim bi prstenom tada kuljala jedino ruska nafta.
To je dio ambicioznog projekta DružbaAdria koji je u Zagrebu na europskom summitu predstavio sam Vladimir Vladimirovič Putin obećavajući da će preko Omišlja izvoziti rusku naftu (jer je naftovod reverzibilan, pa se može pumpati u oba smjera). Družba je imala vruću podršku šarene družbe - skupine ljudi u vrhovima esdepeovskog i hadezeovskog političkog establišmenta. To jasno pokazuje da se ne radi o nekakvoj velikoj geostrateškoj zavjeri, osvajanju toplih mora i regimentalizaciji slavenskog pučanstva, nego naprosto o biznisu, biznisu bez granica i bez političko-ideoloških okvira.
No, plan ”Zarubežnjefta” se nije ostvario kao ni raniji Putinov koji je izravno zastupao kremaljski holding ”Rosnjeft”. Usprkos svoj podršci koju je ruska kombinacija uvijek dobivala iz Rijeke od Linićeve frakcije SDP-a, te od tehnomenadžerske struje HDZ-a. Ali, jedni i drugi izgubili su utjecaj u svojim strankama, a nafti je, kao i njima, dramatično pala cijena. Biznis se nastavio u drugoj sferi.
”Gazprom” se nesmetano širi po regiji i dominira u plinskom biznisu, u Srbiji, ali i u Hrvatskoj što ne bio problem - energent je njihov! - da to nije povezano s očitim nastojanjem da osigura monopolska pozicija u suprotnosti s ključnim postulatima Europske unije. No, u velikim europskim zemljama najčešće treba obuzdavati domaće velike kompanije koje žele onemogućiti ulaz stranim konkurentima - a Hrvatska je jedinstvena anomalija gdje jedno strano, i to baš rusko, kremaljsko poduzeće, pokušava preko svog malog distrubutera (PPD ima četrdesetak zaposlenih) istisnuti iz plinskog biznisa nacionalnu kompaniju s njenim stranim suvlasnikom. Imaju dugoročne ugovore s glavnim potrošačima, državnim poduzećima (HEP, Petrokemija Kutina), vlastitu željezničku kompaniju i vlastiti LNG-terminal.
Za tri-četiri godine prihod im je narastao za 1000%, prijavljuju golemi profit u zemlji gdje je plinski biznis zapravo neprofitabilan, jer je na snazi visoka, zaštrićena cijena. Takve se vratolomije ne bi mogle izvoditi bez ozbiljne političke potpore u vladi, pa je uoči izbora ključno pitanje kakve su početne pozicije protagonisti na ovoj energetskoj sceni osigurali u budućoj vlasti, ma kakva ona bila?
Čudesno je svjedočanstvo žilavosti hrvatske demokracije što, kako se čini, ne mogu računati na presudan utjecaj u sutrašnjim strukturama vlasti. Što se tiče plinskog kartela, oni su financirali HDZ kreditima koji će, kako se čini, politički diskreditirati sve one koji su ih uzeli ili za njih znali.
Te i nove afere koje se generiraju oko novca iz drugih ruskih izvora plaćenih u ime nuklearnog lobija, samo su tabloidna spektakularizacija političke borbe koja se vodi oko toga tko će se insinuirati u najbližu skupinu Plenkovićevih pomagača i s njim ući u Sabor, pa osiguravati političko pokroviteljstvo lukrativnim interesima. No, čini se da će se Plenković riješiti svih kompromitiranih. On je vrlo samostalan, kadar najsličniji Milanoviću po tome što ne dopušta da mu uvjetuju i diktiraju. To upućuje da će se Plenković riješiti domoljubnih desničara s lažnim diplomama, s imovinom koja ne odgovara njihovim prihodima ili obavezama prema poslovnom podzemlju.
Oni mu, naime, ne bi dopustili da se suvereno pozicionira u odnosu na pitanja koja će se pred strankom otvoriti u predizbornom razdoblju, a zatim u opoziciji ili na vlasti na koju će ionako ako ne odmah, a ono u idućem turnusu. Hrvatska je politika, naime, ušla u regularne demokratske tokove. Tu više nema mjesta za čudnovate kljunaše s megalomanskim idejama o preuzimanje apsolutne i nedogledne vlasti preko obavještajne službe, korupcije ili referendumskim udarom na Ustav (što su bile tri posljednje hrvatske balkanske nebule). Dominirat će domaći eurobirokrati i ustrojeni partijski činovnici, koji će morati funkcionirati u okvirima europske politike.
Što će biti sjajno ako shvate da se eksperiment s prethodnom, kratkotrajnom vladom pokazao izuzetno uspješnim u tome što je financijski sektor prepustio doista nezavisnim stručnjacima, koji rade u duhu modernog kapitalizma pa nemejau neku nacionalističku ili socijalističku demagošku agendu. Hoće li tim putem poći i lijeva koalicija dođe li sad na vlast, važno je, ali nije presudno pitanje, jer će, ako ponovo pretrpe neuspjeh u vođenju ekonomske politike iz prvog Milanovićevog mandata, vrlo brzo propasti.
Prve naznake neuspjeha socijaldemokratske većinske operative da ovlada svojom vlastitom koalicijom u ključnom, energetskom sektoru iskazale su se kad su pokušali smanjiti udio i utjecaj HNS-a. Nisu uspjeli jer su ovi blefirali sa svojim 100.000 preferencijalnim glasova dobivenih na prošlim izborima. Da idu na izbore sami, ne bi dobili ni polovicu od toga, jer žive od sinergije, a sami ne mogu preći prag od 5%, ali je činjenica da bi SDP bez njih mnogo izgubio.
Stoga će ta stranka koja je upravljala energijom u doba uspona privatnog poduzeća PPD i ruskog plinskog lobija ostati partner kojemu se jamči podjednako velik broj zastupnika. Doduše, stigla je vijest da će Milanović instalirati svoga doglavnika Dončića u sektor energije, a Vrdoljaka prebaciti promet, ceste, sindikat, probleme, dok će SDP direktno preuzeti naftu, pregovore s MOL-om, kombinacije oko investicije u LNG u Omišlju, nadzor nad plinom i električnom erenrgijom, HEP-om i kutinskom Petrokemijom.
Očito, Milanović ne gleda mirno kako tvrtka koja se podigla u sektoru pod nadzorom njegova koalicijskog ministra, financira konkurenciju i daje kredite HDZ-u, kao da su liberalni Slavonci, konzervativni Hercegovci i ruski naftaši svi jedna velika obitelj, koja odlazi na more u Ploče, gdje je jak Most, ali gdje svi oni imaju puno prijatelja.
Tako je likvidiran pokrajnji ulaz u vladine urede, pa će i ”Gazprom” morati na glavna vrata, a ako ona budu širom otvorena, to će imati izravne posljedice u Bruxellesu, a i u Washintonu. Posao i politika koja je dovela do toga da se na istoj strani nađu i narodnjak Vrdoljak i prononsirani desničar ”Vaso” Brkić, već je propala, iako predizborna kampanja još nije ni započela.