Od prvog januara 2007. godine s radom će početi Investicionorazvojna banka Republike Srpske. Ona bi, kako je zamišljeno, trebalo da pruža snažan podstrek privrednim kretanjima, kroz upravljanje fondovima i finansiranjem projekta koji, zbog slabe isplativosti, nisu interesantni komercijalnim bankama.
Da je bilo dobre volje, ovu ulogu je mogla da odigra bivša Razvojna banka, nasljednica bivšeg SDK, koja je svojevremeno bila i pripremana za takvu ulogu. Banka u dobrom stanju, sa najrazgranatijom mrežom filijala, prodata je 2002. godine američkom `dobrotvoru` srpskog porijekla Miroslavu Majklu Đorđeviću i njegovom poslovnom partneru Milanu Mandariću za siću od 1,6 miliona. Danas za taj novac banka jedva može da otvori nekoliko filijala.
Banka, koja je danas mogla da kreditira po društvo važne projekte, prije godinu dana je dobila novog vlasnika, za 50 miliona maraka. Nova ljubljanska banka, sa svojim kontroverznim bekgraundom, veoma je zanimljiv kupac, a taj samoproglašeni dobrotvor, kome je novac uvijek na prvom mjestu, kao da ga svijećom tražio. To je ona banka kojoj hrvatske vlasti, s punim pravom, ne dozvoljavaju da posluje na njihovoj teritoriji, zbog nikad isplaćenog duga deviznim štedišama.
Bila je to trgovina iz snova, reklo bi se, američki san na naš način - kupiš za marku, prodaš za 50! Samo, u Americi se takav posao sklapa jednom u 100 godina, a kod nas maltene svaki drugi dan. Samoproglašeni dobrotvor Đorđević je, naravno, prepoznao da smo mi stare i provjerene ovce za šišanje i za samo nekoliko godina zaradio 50 miliona. Sve se, naravano, moglo i može tumačiti kao pronicljivost i dobar njuh jednog biznismena. Samo taj njuh u ovom slučaju, koliko god za ekonomiste bio normalan, nekako zaudara. Za tih nekoliko godina, koliko je banka bila u njegovom vlasništvu, Đorđević se nije odvažio da uloži koji dolar `u svojoj otadžbini`. Nije kupio nijedno preduzeće, ne dao bog neko pokrenuo, izgradio na livadi... Ne. Nakon što je pokupio masnu zaradu, nagulio je odavde kao da ga gone svi đavoli, čim je istekao rok u kojem je banku mogao da zadrži u svom vlasništvu.
Da li se tada sjetio svojih riječi iz 2002. godine, kad je, kupujući banku, pričao kako je ovdje došao iz ljubavi`, te `da prenese kapital, znanje, iskustvo i način rada`.
Ljubavi, ako je kada i bilo, brzo je iščezla, a kapital je otišao preko bare.
Zbog toga možda ne treba ni da čudi novi vlasnik - banka koja duguje milione bh. štedišama i pod novom firmom, pravi se da nema nikakve obaveze, nastavljajući da nas i dalje šiša, po uzoru na svog prethodnika. Jedina razlika između njih je u cijeni koju su platili za banku.