Tokom mog godišnjeg odmora u Čačku, a dok smo Maja i ja razgovarali o mojim krimi-pričama, dotakli smo se i neizbježne Agate Kristi, čija djela spadaju u najtiražnija djela svjetske književnosti.
Onda sam spomenuo da sam još kao dječak u zagrebačkom "Fokusu" čitao tekst u kome je novinar iznio pretpostavku ili tvrdnju (ne sjećam se dobro), kako je Agata svoj čuveni roman "Ubistvo u Orijent ekspresu" napisala baš u Srbiji, za vrijeme svog boravka u Vrnjačkoj banji.
Agatin boravak u Vrnjcima
Kako je Maja zbog stomačnog virusa odustala od odlaska na more i na pjesnički festival "Pjesnik svetionik" u Baru, predložila mi je da stvar popravimo vikendom u Vrnjačkoj banji i istražimo priču o Agatinom boravku u Vrnjcima.
Banja je udaljena od Čačka oko 60 kilometara i autobusom se stiže za sat i petnaestak minuta, putem kroz Mrčajevce, selo Lađevce (nedaleko je aerodrom) i Kraljevo. Ako idete kolima, svakako trebate svratiti i u manastir Žiča, krunidbeno mjesto srpskih kraljeva iz dinastije Nemanjića, koja je svega nekoliko kilometara udaljena od Kraljeva.
Vrnjačka banja smještena je između planine Goč i Zapadne Morave. I kad idete magistralnim putem od Kraljeva, koji prati željeznička pruga, ali nažalost i dosta smeća uz put, na 25. kilometru od Kraljeva, a sedam prije Trstenika, u selu Vrnjci, skrenućete sa magistrale desno ka Vrnjačkoj banji.
Kraljica banjskog turizma u Srbiji
Vrnjačka banja s pravom nosi titulu kraljice banjskog turizma u Srbiji, a siguran sam i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Ono što je Budva za Crnogorsko primorje, to je Vrnjačka banja za banje Srbije. To je dojam koji sam stekao odmah po dolasku u ovo mjesto. Maja je, za razliku od mene, čak donekle bila i razočarana, jer je višemjesečna suša evidentna, pa je trava na nekim površinama parka bila požutjela i spržena. Moja supruga često je boravila u ovoj banji, još od djetinjstva i mladosti, tako da je ona dobro poznavala banju i u njenom punom sjaju:
"Vrnjačka banja je u stvari jedan veliki park, sa draguljima smještenim u njemu", rekla mi je sve u jednoj rečenici Maja.
Ljekovitost mineralnih voda Vrnjačke banje
Ljekovitost mineralnih voda Vrnjačke banje poznavali su još stari Rimljani, tako da su tokom kaptaže Tople vode 1924, a upravo na mjestu današnjeg Rimskog izvora, pronađeni novčići iz rimskog perioda.
Ljekovitost ovih voda poznavali su i stanovnici ovog kraja, ali istorija moderne banje u Vrnjcima veže se za 1868. godinu i kruševačkog okružnog načelnika Pavla Mutavdžića, kada je i formirano Osnovatelno fundatorsko društvo kiselo-vruće vode u Vrnjcima. Iste godine, izgrađene su prve kaptaže i banjska kupališta. Napomenimo da danas imamo šest mineralnih izvora u Vrnjačkoj banji, a to su: Topla voda, Slatina, Snežnik, Jezero, Borjak, Beli izvor i Vrnjačko vrelo. Četiri izvora koriste se za terapije, dok se flašira voda sa izvora Topla voda i Vrnjačko vrelo. Naravno, radi se o mineralnoj vodi Vrnjci.
Za koje bolesti se preporučuju vrnjačke vode
Vrnjačke vode se primjenjuju kod liječenje: šećerne bolesti, stanja poslije zarazne žutice, bolesti žučne kese i žučnih puteva, čira u želucu i dvanaestopalačnom crijevu, bolesti bubrežne karlice, mokraćne bešike i mokraćnih puteva.
Ali, cijela banja sa svom svojom predivnom prirodom, parkovima, cvjetnim tepisima i mozaičnim cvjetnjacima, ukrasnim žbunovima i drvoredima, predstavlja jednu divnu vazdušnu banju, istinski raj, oazu mira u današnjem prebrzom i stresnom svijetu.
Centralni park u Vrnjačkoj banji dug je oko dva kilometra i kroz njega protiče Vrnjačka reka, više potok, sa svojih dvanaest mostića. Najpoznatiji mostić svakako je Most ljubavi. Za ovaj most veže se nesrećna priča o učiteljici Nadi i oficiru Relji, i njihovoj ljubavi. Bili su zaručeni, ali Relja odlazi u rat i zbog prelijepe Grkinje raskida svoje zaruke sa Nadom. Nada je svakog dana sve više kopnila i mlada umrla. Danas djevojke na katančićima ispisuju imena svog izabranika, a zatim katanac zaključavaju na mostu, da njihova ljubav ne bi imala sudbinu nesrećne učiteljice. Na mostiću je na stotine katanaca, a svaki bi nam mogao ispričati neku svoju priču i različitu sudbinu.
O nesrećnoj ljubavi iz Vrnjaca pjevala je u svojoj poeziji i Desanka Maksimović, koja je dolazila ovdje, a dolazio je i naš nobelovac Ivo Andrić. Zna se da je u banji boravio Maksim Gorki, koji takođe ima svoj most, kao i brojni poznati ili bolje rečeno naši najpoznatiji glumci, predvođeni legendarnim Danilom Batom Stojkovićem, koji ima i svoj amfiteatar, o kome ćemo nešto kasnije. Ali, pomena o boravku Agate Kristi u Vrnjačkoj banji nismo našli.
Kad ste već kod Mosta ljubavi, tu vam se nudi i turistički vozić za obilazak banje, ali to ipak nama nije bila "fora". Sa druge strane Mosta ljubavi stražari i turistima namiguje čuveni vrabac Gočko. Tu je od 1990. godine i nekada veoma popularnih i gledanih "Igara bez granica", koje su se tada održale u Vrnjačkoj banji. Bio je maskota igara i tu je ostao i nakon njih, obuven u tradicionalne srpske opanke i sa šajkačom na glavi, mami turiste da se slikaju sa njim, jer ako nemate sliku sa Gočkom, to vam je kao da niste ni bili u Vrnjcima. (Odmah poslije "Igara bez granica" u Jugoslaviji su počele igre oko granica, ali ovaj tekst nećemo opterećivati takvim temama.)
Ovaj naš prelijepi Centralni park, koga smo detaljno istražili, krase brojni spomenici, statue i biste znamenitih ličnosti, od kralja Aleksandra I Karađorđevića, glumca Dragana Nikolića i mnogih drugih znanih, ali i lokalnih ličnosti. Centralni park krasi i 45 skulptura, koje su nastale 1965. nakon održavanja Simpozijuma skulptura na otvorenom. Radovi su naših i svjetskih umjetnika, a najvrednija djela su "Kentaur" ruskog vajara Ernsta Neizvesnog i "Sirena" i "Leptirica" poljske umjetnice Aline Šapočnjikov.
Još ono bitno što ne smijemo zaboraviti kad govorimo o parku, to je pedeset metara visok, najviši na Balkanu, panoramski potok smješten kod vrela Jezero.
Na samom kraju Centralnog parka, kod Lavirinta od šimšira, nadovezuje se Japanski vrt. Postoji još jedan japanski vrt u Srbiji, u Beogradu, ali ovaj u Vrnjcima je znatno veći. Otvoren je 2011. godine i demonstrira maksimalno iskorišćavanje prostora uz minimalno narušavanje prirodnog okruženja. Hodate stazicama do jezerceta kaskadnih vodopada i mogli biste provesti cijeli dan u miru i potpunoj opuštenosti. Samo, kad bismo imali toliko vremena, jer još uvijek nismo pronašli nijedan trag o čuvenoj spisateljici detektivskih romana.
Glavni drvored u Vrnjačkoj banji dug 1,5 kilometara
Kad smo kod prelijepe, nestvarne prirode, recimo i to da glavni drvored u Vrnjačkoj banji dug 1,5 kilometara i da ga čini preko 900 stabala tri vrste lipe. Lipa je inače poznata kao slovensko drvo. (Pa tako, i njemački grad Lajpcig (Lipice) govori o svojoj slovenskoj prošlosti.)
1885. godine počela je da radi Narodna gostionica Koste Petrovića u Vrnjačkoj banji. Bio je to tada prvi ugostiteljski objekat u banji, a danas je u Vrnjcima na desetine, pa i stotine kafića, restorana, pa sve do najluksuznijih hotela sa pet zvjezdica. (Ukazala nam se nenadana prilika da boravimo u jednom od njih.) Objekti su poredani uz promenadu, ali i svuda okolo Centralnog parka. U mnogim od njih cijene su sasvim pristojne.
Za razvitak turizma, veoma je značajan dolazak voza u Vrnjačku banju, 1910. godine izgradnjom željezničke pruge Požega - Stalać.
Ali svoj prvi procvat turizma Vrnjačka banja doživljava nakon Prvog svjetskog rata, a posebno tridesetih godina dvadesetog vijeka, baš u vrijeme pisanja "Ubistva u Orijent ekspresu", čije prvo britansko izdanje je objavljeno 1. januara 1934. Najznačajnija turistička godina za banju bila je 1935, kada je zabilježeno 28.080 gostiju. Naravno, radilo se o najbogatijoj klijenteli.
Svoj drugi vrhunac Vrnjačka banja je doživjela osamdesetih godina prošlog vijeka kada je ovdje boravilo preko 200.000 gostiju. (Radilo se naravno o drugačijoj strukturi gostiju u odnosu na onu između dva rata.)
Već ranije pomenuti amfiteatar u Vrnjačkoj banji, popularna ljetnja pozornica, smještena je neposredno iznad Trga kulture, na Crkvenom brdu, ispod Hrama rođenja Presvete Bogorodice. Građena je od 1986. do 1988, kada je 14. jula svečano otvorena. Od 2010. nosi ime doajena srpskog i jugoslovenskog glumišta Danila Bate Stojkovića. Amfiteatar je prije svega prepoznatljiv po Festivalu filmskog scenarija, koji ima najdužu tradiciju, ali i po brojnim koncertima i predstavama, revijama. Nismo odoljeli, a da se ne popnemo na pozornicu. Zamislio sam da je amfiteatar pun i kazivao nekoliko svojih aforizama. Jedan jedini, Majin aplauz me je prenuo iz zanosa.
Odmah pored amfiteatra, od 2023. nalazi se stakleni vidikovac. Ovdje sa 24 metra visine pruža se nestvaran pogled na Vrnjačku Banju.
Bližio se kraj našeg boravka u banji, a mi još nismo imali nikakav trag o boravku Agate Kristi.
Maja me je povela na suprotnu stranu i uzvisinu, u odnosu na vidikovac i amfiteatar, a iznad izvora Topla voda. Pred nama se ukazao dvorac iz bajke, Zamak Belimarković! Prvi vlasnik ovog zdanja bio je general Jovan Belimarković, poznat kao promoter Vrnjačke banje, ali još više kao namjesnik maloljetnog kralja Aleksandra Obrenovića. Dvorac je građen po uzoru na sjeveroitalijanske dvorce tog vremena. Za gradnju je korišten bijeli mermer sa planine Goč. Idejno rješenje dvorca dao je građevinski inženjer Pavle Denić, uz projekat i nadogradnje Franca Vintera u periodu od 1888 do 1894, s tim da je većina radova završena 1889. godine. Do sedamdesetih godina prošlog vijeka u dvorcu su živjeli nasljednici generala Belimarkovića, da bi tada dvorac bio otkupljen za potrebe kulture.
Danas ovim kulturnim dobrom upravlja Kulturni centar Vrnjačke Banje, a mi smo obišli nekoliko izložbi i postavki koje su trenutno bile aktuelne. Razgovarali smo sa ljubaznim domaćinima, rekli im naš "problem", ali nam ni oni nisu mogli pomoći u vezi s boravkom Kristijeve u Vrnjcima.
Pomalo razočaran jer nismo riješili enigmu vezanu za Agatu Kristi, izašao sam van, na travnjak i pravio fotografije ovog prelijepog zdanja. Iznenada sretoh starijeg gospodina, u odijelu i sa šeširom, dostojanstvenog držanja i sa kicoškim brčićima. Osmijehnuo mi se i pozdravio me blago dodirnuvši svoj šešir štapom. Objasnih mu priču koja nas je dovela u Vrnjačku banju. Reče mi da u svojoj istrazi moram biti strpljiv, temeljan, sistematičan i pronicljiv, a onda mi objasni kako u selu Gornji Adrovci kod Aleksinca postoji jedna slična legenda, da je baš tu, kod njih, tokom svog putovanja Orijent ekspresom, svratila Agata Kristi da bi obišla grob ruskog oficira, pukovnika Nikolaja Rajevskog, koji je čuvenom Lavu Tolstoju poslužio kao uzor za lik grofa Vronskog u "Ani Karenjini".
"Bebo, bebo, požurimo, zakasnićemo na autobus", čuh Majino dozivanje i bat njenih sitnih, brzih koraka. Okrenuh se da joj mahnem da polazim. Onda se ponovo osvrnuh natrag, ali neobičnog neznanca nigdje više nije bilo.
Sam se sebi nasmijah. Neke priče i legende zanimljive su same po sebi, a mogu poslužiti da bi privukle još veći broj turista, prije svega gostiju iz inostranstva, ako ih se zna iskoristiti i dobro prezentovati. Nije rijetkost da po svijetu takve priče i izmisle ili barem im malo nadodaju da bi bile još zanimljivije, baš kao što sam ja na kraju možda mrvicu i pridodao ovoj pretpostavki o Agatinom boravku u Vrnjačkoj banji i ovoj prelijepoj priči o jednom od najljepših mjesta u Srbiji.