Učestvujući u javnom i političkom životu, pa čak i u dva teška rata, od kojih je jedan bio sastavni dio Drugog svjetskog rata, a drugi naš lokalni sukob, koji je, nažalost, u mnogim aspektima bio po naš narod gori od onog prvog, a, zatim, učestvujući u mirovnim pregovorima 1992-1993. godine, često sam razmišljao kako da se mali narodi i male zemlje uspješno suprotstavljaju velikima sklonim uvijek da nameću svoju volju i interese.
Shvatio sam više stvari. Jedna od njih je da iza svih sukoba stoje velike sile i njihovi interesi, težnje i želje da prekrajaju ustrojstvo svijeta podvodeći ga pod logiku svojih interesa. Shvatio sam i to da mi mali nikada nemamo šansi, osim ako smo u stanju da beskrajno trpimo i da čekamo onaj čas kada će snaga velikih doći do svog kraja, što nije samo pusta želja izražena u narodnoj izreci "svaka sila do vijeka", nego iza čega stoji i čvrsta logika da nema neiscrpnih snaga i sila kojima vrijeme neće doći glave, da je velika građevina osjetljivija prema potresima, kao i da je trpljenje nešto na šta veliki i moćni nisu spremni i nisu navikli, te da gube uvijek onda kada počinju i sami da trpe. To se multiplo više osjeća kod naroda čija snaga počiva na visokorazvijenoj tehnologiji. Svi složeni i visokotehnizirani aparati i tvorevine su podložnije kvarovima od onih prostih, a posebno su u opasnosti kada nedostaju elementi za zamjenu. Sa pitanjem o odnosima, recimo primitivnih i visokorazvijenih i logikom tih odnosa sam se susreo prvi put kao partizan kada je moja jedinica, a to je bila 69. krajiška udarna brigada zvana "Garava", zarobila jednog važnog njemačkog oficira, te ga je, kao važan izvor informacija trebala uputiti u štab 5. korpusa u Gornju Sanicu.
Bio sam đak četvrtog razreda bivše gimnazije kad sam otišao u šumu (tako se to tada zvalo) i učio sam njemački, te sam, kao navodni znalac jezika, a i puta od Rekavice u dolini Vrbasa do Ključa i Gornje Sanice u dolini Sane, sa još dvojicom drugova bio određen da otpratim zarobljenika i predam ga u štab. Nisam se radovao obavezi, jer je sadržala rizike, ali jesam činjenici da ću proći kroz Ključ i svratiti kod strica Muhamedbega, vidjeti svoje najbliže rođake i biti sigurno nahranjen. Kad smo došli u Ključ, dočekani smo radosno i moja strina je naredila da nam se napravi pura sa varenikom za hranu. Ukućani su napravili puru i stavili pred nas trojicu, ali ne i pred Nijemca. Na to je moja strina rekla da se hrana dadne i zarobljeniku.
Vidjevši da se nešto oko njega zbiva, oficir me upitao: "Was sagt die alte Frau" ("Šta je rekla stara gospođa"), na šta sam mu ja objasnio da je zatražila da se i njemu da hrana, rekavši: "Kako možeš, Hiba, pa i on je majčino dijete". Na te moje riječi je čovjek zaplakao grcajući u suzama i rekao mi sljedeće: "Ja vas uopće ne razumijem. Mi vas ubijamo, progonimo, palimo vam kuće, a vi nas hranite. U Njemačkoj se to nikad ne bi moglo desiti da zarobljenik dobije hranu, osim na kazanu za zarobljenike ili ako bude upotrijebljen kao radna snaga. Već dugo razmišljam o vama. Kakav ste vi narod, kakvi ste ljudi. Shvatio sam samo to da vas je nemoguće pobijediti. Ljude koji mogu mjesec dana živjeti u šumi od lišća i korijenja, a bez ikakve komore, nije uopće moguće pobijediti. Naša sila i moć, koja ovisi od organizacije i tehnike je nemoćna pred činjenicom da dostava materijala u jedinice izostane makar samo tri dana. Izgleda mi da je vaša snaga u vašoj nemoći i sposobnosti da podnosite ono što se smatra nemogućim i nelogičnim".
Dugo sam pamtio ove riječi. Kasnije sam ih i zapisao, te se stalno iznova uvjeravao kako je moć koja je u sili, a sila je uvijek zavisna od mnogo faktora koji je podržavaju, samoranjiva je i može da bude pobijeđena ako joj se shvati i razumije slabost koja je u toj višestrukoj zavisnosti ljudskih, tehničkih i organizacijskih faktora koji je tvore. Kasnije me je sve ono što sam razumijevao i saznavao o ratovima velikih protiv malih uvjeravalo u tu istinu. Shvatio sam i to da je prastaro načelo obrane, a brani se uvijek onaj koji je napadnut i koji se smatra slabiji, prema svim doktrinama obrane, da se branimo koristeći slabosti napadača, a ne svoju snagu, budući da u pravilu te snage i nemamo. Baza takvog načina obrane i uopće postupanja u odnosima veliki - mali, moćni - nemoćni, silni - slabi, je lukavost.
O tom kako lukavost nudi metode da se pobijedi ljudska oholost i moć na osnovu činjenice da svagda i u svakog postoje slabosti i da su slabosti moćnih svagda izraženije na planu uvjerenja, samouvjerenja i psihološkog stanja pretjerane sigurnosti, nego onog koji nema moć i čija se snaga sastoji i oslanja jedino na um i čvrstu volju, odnosno koji je u stanju da iskoristi slabost i predrasudu onog s kojim je u sukobu.
O tome govori jedna istočnjačka anegdota koju je rahmetli Zuko Džumhur zabilježio, prenijevši njeno zbivanje u Bosnu. Anegdota govori o mladom učeniku medrese (softi), koji je bio ambiciozan i želio steći što više znanja. Završio je lokalnu medresu, pa otišao u Sarajevo, a nakon toga i u Stambol, da tamo izuči kod najpoznatijih učitelja (muderisa). Kad je izučio sve što su mu u toj najvišoj medresi profesori imali kazati, odlučio je da se vrati u svoj rodni kraj, očekujući da će kao veoma učen čovjek biti dočekan raširenih ruku. Vukla ga je nostalgija. U rodnu kasabu je stigao upravo u petak u času zajedničke molitve svih muslimana u gradskoj džamiji. Ušao je u džamiju i slušao kako lokalni imam (predvodnik molitve) uči (izgovara stihove Kurana) i zapazio da loše i mimo strogih pravila tedžvida i kirajeta (metoda izgovora kuranskog teksta) izgovara tekst. Još više se prenerazio kad je isti taj imam, sada kao hatib (propovjednik), počeo držati prigodnu propovijed sa mimbera (to je uzvišenje do kojeg se dolazi malim stepeništem koje se nalazi desno od mihraba (centralnog mjesta u džamiji), te kad je počeo krivo prevoditi pojedina ajeta (stihove) iz Kurana. Novodošli učenjak je izašao pred safove (redove vjernika) i ispustio kraj čalme, što je bio znak kako želi da govori. Vjernicima je rekao kako im njihov hodža krivo uči i tumači Kuran i da su svi njihovi namazi i učenja iza tog imama bezvrijedni i da ih Allah dž. neće prihvatiti. Shvativši da su godinama slijedili čovjeka čije se učenje ne prihvaća, vjernici su se okomili, ali ne na svog imama, nego na ovog pridošlicu, koji je otkrio grešku koja ih je lišila plodova dugogodišnjeg služenja vjeri. Prebili su nadobudnog učenjaka koji je glavom bez obzira pobjegao iz kasabe. Ucviljeni učenjak se vratio svome učitelju i požalio mu se na sve što je doživio i na takve vjernike neznalice.
Na to mu je učitelj savjetovao da ode u Buharu kod još jednog čuvenog učenjaka i douči pravo znanje. Poslušan prema svom učitelju, mladi učenjak je otišao u daleku Buharu i odslušao još sedam godina dersove (časove) čuvenog buharskog učenjaka. Ali sada je izučavao pravu nauku kakva vrijedi za običan narod. Vratio se nakon toga u svoju rodnu kasabu i ušao u džamiju gdje je zatekao onog istog hodžu, sada već jako starog i sijedog, kako uči po svome, a ne po redu i zakonu propisanom od uleme. Kad je obred završio novodošli vjernik je opet istupio, ali sada je počeo hvaliti njihovog imama rekavši: "Ljudi, prošao sam sve carstvo, bio u Stambolu, Meki, Medini, Bagdadu, Buhari i Samarkandu i drugim velikim gradovima i mjestima učenjaka, ali ovakog hodže i ovako dobrog učenja nisam još vidio. Vaš je hodža prava evlija (sveti čovjek), vrijedi mu svaka dlaka iz brade ulaska u dženet". Nakon tih riječi stranog učenjaka, džematlije (učesnici u zajedničkoj molitvi) navalili su čupati dlake iz brade svog evlijali imama, želeći steći ulaznicu u dženet, dok se uz viku od bolova i opću zbrku koja je nastala oko starog hodže došljak izgubio u nepoznatom pravcu, a hodža ostao ćosav i napustio taj gradić nezahvalnih vjernika.
Pouka ove anegdote se sastoji u tome da se i hvalom, ako se ona oslanja na predrasude okoline, može čovjeka pobijediti, naravno, ako se zna za slabosti ljudi, a učenjak je znao da ovi ljudi pate od pretjerane želje da osiguraju sebi dženet, a ne od želje da spoznaju i da se pokoravaju Allahu dž.
U svom životu, osobito u odnosima između nas i stranaca, vidio sam često koliko se oni služe ovom metodom laskanja i podilaženja našim slabostima. A naša najveća slabost je osjećanje da nismo priznati i uvažavani u mjeri u kojoj mi to želimo i mislimo da zaslužujemo. Tako sam vidio kako razne navodne visoke diplomate i državnici laskaju, podilaze i hvale naše predsjednike, ministre i ljude koji već zbog svog položaja visoko sami o sebi misle. Shvatio sam da ih tako uspavljuju i da im snižavaju stepen opreza i pažnje, da bi ih potom veoma lako žedne prevodili preko vode, kako se to kod nas kaže.
Najnoviji slučaj takvog prevođenja je ovaj sa Holbroockovim pismom Radovanu Karadžiću sa garancijama o njegovom navodnom izuzeću od gonjenja nakon uspostave mira. Ne znam šta će Karadžić reći o tome u toku suđenja, ali sam uvjeren da mu je rečeno, ako je istina to o pismu, jer me u toj cijeloj stvari čudi da je o tome što nema nikakve osnove i na što ni USA ni Holbroock nisu imali pravo, izdan jedan pismeni dokument i time stvoren dokaz, ali zašto ne bi bilo i istina kad znamo da je Holbroock samo advokat i posrednik, a poznato je da u zapadnom svijetu advokati mogu lagati i reći sve u korist svojih klijenata, pa zašto ne bi tako postupio i sa Karadžićem. Može biti i vjerojatno da mu je rekao kako je on veliki lider i da se ubuduće računa na njega, ali da je sada, u datim okolnostima, nužno da se on povuče, kako bi mirovni plan bio prihvaćen, te da njega osobno cijene svi koji žele mir, ali da se mora voditi računa i o osjećanjima druge strane itd. i sl.
Vjerujem u tako nešto jer sam lično bio svjedok kad je jedan drugi takav mirovni posrednik, David Owen, nudio delegaciji legalne vlade BiH u Genevi, "da ustupi nešto više prostora Srbima u zoni koridora uz Savu, a mi ćemo vama osigurati daleko više teritorije na račun Hrvata". Owen je bio toliko arogantan i samouvjeren da će ta udica upaliti da se nije informirao ni o tome ko je u sastavu bosanske delegacije, budući neznalica kad se tiče zemlje i naroda o čijoj sudbini je odlučivao (kakva zločinačka arogancija) nije ni shvatio kako je Ivo Komšić, koji je bio učesnik tog razgovora, Hrvat, te da Izetbegović, sve da je i htio razgovarati o nečem takvom, ne bi to mogao u prisustvu Komšića.
To, i masa drugih iskustava, govori samo o tome da kod onih moćnih neznanje i arogancija predstavljaju onu slabost koja u odnosima sa njima nama nadomješta nemoć i omogućuje nama malima da nekako izlazimo s takvima na kraj, uz uvjet da smo spremni nešto više i pretrpjeti.