Ocjena da su naši političari neozbiljni vjerovatno je previše blaga. Cjelokupna bulumenta političara od vrha do dna, a nije ih malo, zamajava ovdašnje stanovništvo samo jednim problemom - nacionalnom ravnopravnošću naroda. Niko razuman neće sporiti da je nacionalno pitanje veoma važno, ali da se cjelokupna politička aktivnost usmjeri samo na to - jednostavno je bezumno. Mnogi drugi problemi stoje neriješeni samo zato što se nacionalni lideri glože između sebe i za najmanju sitnicu.
O globalnoj strategiji ove zemlje ne progovaraju ni riječi, niti znaju, niti im je to važno. A pitanje kakva smo mi država, ako smo uopšte država, stoji otvoreno. Govore o demokratskom ustrojstvu, a ono se kod naših političara svodi samo na čin izbora, bilo parlamentarnih, bilo opštinskih, a inače je malo demokratije. Da li smo kapitalistička zemlja ostaje otvoreno, jer nigdje to nije eksplicitno rečeno. Sigurno da nismo socijalna zemlja, a vjerovatno smo teistička, zapravo troteistička, gdje vjerske zajednice uzimaju sebi za pravo da javni prostor prigrabe sebi.
Nedavno divljanje vehabija govori koliko smo mi demokratsko društvo, a koliko smo džamahirija, barem tamo gdje su u većini muslimani. Je li u pitanju autarhija najbolje će odgovoriti građani Republike Srpske. Profašističko djelovanje naših grupa i pojedinaca dobro dođe Evropljanima da pokazuju prstom na Balkan kako bi skrenuli pažnju svojih profašista, nipošto zanemarljivih.
Da li se uopšte tiču politička kretanja u današnjem svijetu naših vlastodržaca? Niko u ovom svijetu, koji sve više postaje globalno društvo, ne može biti izolovan od svjetskih tokova. Inače ostaje crna rupa. A naši drmatori ne haju šta se na ekonomskom planu dešava, kako je uzdrmano tržište, kako su svjetske finansije pohrlile u ambis. Nedavno sam čitao jednog stranog analitičara, koji piše o tome kako smo na pragu pada kapitalizma. To da država Amerika spasava kolaps izvjesnih banaka i osiguravajućih društava sa 700 milijardi dolara iz svoje kase rječito govori kako su osnovi kapitalizma poljuljani. Kao da je u Americi napuštena doktrina tržišne ekonomije, gdje se država ne miješa, gdje taj liberalizam smatra da samo jači opstaju. I dok u Americi, valjda najjačoj svjetskoj sili, država priskače u pomoć gotovo propalim firmama, kod nas se svi trude da država ima sve manje.
Kod onog stranog analitičara, za kojeg baš nisam siguran da je ljevičar, nalazi se i stav da je Evropska unija došla do svog plafona. Ne može, kaže taj čovjek, EU više dobro funkcionirati jer ona nije država sa svim svojim atributima. U nekim evropskim državama sada je ekonomski pad evidentan, a većina ih stagnira. Naravno, da smo mi na nivou te stagnacije i te kako bi nam dobrodošlo.
Svi se kod nas horski angažuju da što prije pristupimo Evropskoj uniji, a niko od naših solista u tom horu javnosti ne prezentira koje su konkretno prednosti, a koji nedostaci tom učlanjenju. Ne mogu naši političari o tome govoriti pošto su veoma zauzeti nacionalnom kadrovskom raspodjelom. A treba da budemo spremni tom budućem prisajedinjenju EU, kako se ne bismo iznenadili nekim negativnim uslovima. Treba znati da je EU na prvom mjestu zajednica slobodne trgovine, gdje jake evropske zemlje traže otvoreno tržište za svoje proizvode.
Mnogi naši ekonomisti, koji su stekli doktorat na planskoj proizvodnji, imali disertacije o uticaju samoupravljanja na tržište, danas su gromoglasni zastupnici liberalne ekonomije. Od njih sam prije deset godina slušao stavove da je za našu privredu izlaz da što prije privatiziramo sve državne firme. Nije sve privatizirano, a one što su u posjedu privatnika u većini slučajeva zadaju nam veliku glavobolju jer ne rade, jer su radnici bez posla, jer su istjerani na ulicu. Ne znam razlog zašto je to tako, a čekam odgovor naših ekonomista da mi ga pruže. Samo da mi ne odgovore uopšteno da je tu kriva aljkava privatizacija.
Još i dobro stojimo kad znamo da se kod nas grade samo tržni centri i robne kuće, a nigdje na horizontu izgradnja nijednog proizvodnog objekta. Zašto je u Kini i drugim azijskim zemljama evidentan rast? Stoga što je iz mnogih evropskih zemalja tamo preseljena proizvodnja, a zadržane finansijske korporacije, što mnogo govori o kapitalističkom poslovanju. Gotovo su sva brodogradilišta u Evropi zamrla, ali zato cvjetaju u Šangaju i Hong Kongu.
Dosta je otvorenih pitanja na koja današnji kapitalisti ne znaju odgovorit. A mi znamo sve što se tiče nacinalnih prava naroda.