Negdje tokom rata Džemaludin Latić je kazao da mu je mnogo bliži musliman iz Pakistana nego komšija Srbin ili Hrvat, što je izazvalo dosta negativnih komentara. Međutim, treba znati da islamisti mnogo više preferiraju vjerske istomišljenike nego čak i pripadnike iste nacije. I tu se rađa jedna od velikih zabluda kada se kod nas poistovjećuje nacija i religija. Pa kada Milorad Dodik kaže da mu Sarajevo liči na Teheran, on zapravo govori o religijskom izgledu grada, a ne o nacionalnom. To se kod nas uglavnom miješa, pa često nije jasno o čemu se govori, da li o vjerskom ili o nacionalnom.
Za razliku od uvriježenog stava da je kod nas nacionalna netrpeljivost evidentna, smatram da je današnje stanje međunacionalnih odnosa daleko bolje nego što je bilo prije desetak godina. Vidljiva je tolerancija kod većine stanovništva između konstitutivnih naroda. Istina je da još tamo gdje je jedan narod manjinski ima osjećaj da je zapostavljen, ali se ne razmišlja o tome da su u ovakvoj teškoj ekonomskoj situaciji svi u teškom položaju.
No, ono što nas vidljivo razdvaja jeste da smo neprestano u prisustvu vjerskih simbola i oznaka. Posebno oni ljudi koji nisu stasali u miješanim vjerskim sredinama zapažaju vjerske simbole kod pripadnika drugih religija kao remetilački faktor. Ko od malena nije navikao da živi u neposrednom prisustvu džamija, a pravoslavne ili katoličke je vjeroispovijesti, toga taj muslimanski objekat iritira. Kao što tri puta ljubljenje kod pravoslavaca na neki način smeta ostalima, upućujući primjedbu da se ti muškarci ljube kao pederi.
Svi bi ti izrazi vjerskih osobenosti trebalo da budu razumljivi i da ne izazivaju nikakvo čuđenje, samo kada religijske oznake ne bi ulazile u javne prostorije i u javna okupljališta. Kada se nađete u kancelarijama hrvatskih političkih stranaka ili čak u općinskim prostorijama tamo gdje takve stranke gospodare, gotovo obavezno se na zidu nalazi raspelo. Kakav osjećaj ima čovjek koji nije katolik kada ugleda križ? Naravno da ima neku bojažljivost, jer je ušao u prostor koji nije njegov. Kako u takvom okruženju taj posjetilac ima smjelosti da traži neko svoje pravo? Zaboravlja se da takve religijske oznake imaju veliko psihološko dejstvo.
Još gora je situacija u Republici Srpskoj, gdje u školama na zidovima vise slike svetaca. neke škole se nazivaju po svetom Savi. Pa kako će se manje brojna djeca, koja nisu kod kuće pravoslavno odgajana, osjećati u neprestanom prisustvu među takvim religijskim relikvijima? A onda još kada javne ustanove, kasarne, robne kuće i mnoge firme proslavljaju svoj dan sveca ne čini li se da je tu od sekularnog društva malo ostalo?
Tako religija kod nas polako osvaja sve pore društva, a da se niko ne usprotivi i ne ukaže gdje su granice djelovanja vjerskih zajednica. To uveliko prelazi u političko pitanje, a samim tim u diskriminatorski odnos prema izvjesnom broju građana. A preko tih religijskih formi često se uvozi i strani uticaj, drugačija ideologija.
Novija pojava vehabija ili mudžahedina u nekim našim mjestima očigledan je primjer stranog uticaja. Naravno da je sloboda vjerovanja Ustavom zagarantovana svakom našem čovjeku, ali mi je slobodno da se zapitam od čega žive pripadnici ovih sekti, kada nisu nigdje zaposleni? A kada još vidim na televiziji, ako kojim slučajem nabasam na kanale koji su izrazito religijski obojeni, a kojih u Sarajevskom kantonu ima nekoliko, jasan uticaj je šiitskog Irana i njegovog vođe Ahmedinedžada.
Ako se u Hrvatskoj preko 95 procenata stanovništva izjašnjava da su katolici, onda je razumljivo da u toj zemlji vlada katolička religija i katoliči svjetonazor. Kao što je takođe razumljivo da u arapskim zemljama vodeću ulogu ima islam. Ali Bosna i Hercegovina je sastavljena od pripadnika tri jednobožačke vjere, uz dostatan broj ateista, pa ne valja da se na bilo kojoj njenoj teritoriji preferira jedna vjera. To može kod svih drugih izazvati stanovitu skepsu.
Jedne prilike sam rekao izvjesnom sveštenom licu da mora biti zadovoljan, jer uspostavom novog režima povećao se broj vjernika. Odgovorio mi je da to nije tačno, samo se povećao broj onih koji dolaze u crkve i džamije, ali da su to sve vjernici nije sasvim siguran. Pa i laiku je već jasno da je klanjanje u džamiji i krštenje u crkvi samo jedan vid dodvoravanja ljudi religioznom trendu. Tih lažnih vjernika pune su naše džamije i crkve, koji samo spoljnim manifestacijama pokazuju svoju religioznost. A ne pridržavaju se osnovnog vjerskog postulata - a to je moral. U zemlji koja je puna nemoralnih djela, gdje su krađe i korupcija svakodnevna pojava, očigledno veliki broj ljudi ne poštuje Boga.
A kao da ni vjerski službenici u većini slučajeva ne služe Svevišnjem, nego se uveliko miješaju u političke igre i u sve sfere svjetovnog života. Pa izgleda da danas religija često služi ljudima samo kao parada.